Bol možemo spoznati. Stoput smo ju već osjetili, prošli kroz nju, čak je i uspjeli kontrolirati. Pronašli smo kojekakva sredstva kojima ju nakratko umrtvimo. Prihvaćamo ju kao kronično stanje naše ljudske naravi.
Duboka radost življenja, ushićenje i osjećaj slobode u Ljubavi koja nas prihvaća i voli je nešto s čime mnogi od nas nemaju puno iskustva. Nitko od nas se ne sjeća radosti rođenja, prvoga zagrljaja i sigurnosti majčine topline, prvih osmijeha i radosti roditelja što postojimo. S druge strane, naša svijest vrlo brižno pohranjuje sjećanje na trenutke boli i straha u kojima smo kao djeca bili prekoreni, u kojima su nam rekli da nismo dobri, da smo nepristojni, nezahvalni, lijeni, uprljani, ružni ili, jednostavno, nevaljali. Ako smo i doživjeli romantičnu ljubav koja nas je obnovila i dala nam novi smisao, motiv za život, gotovo uvijek smo uz nju osjetili i bol – bol rastanaka (makar i trenutnih) ili bol zbog nemoći da olakšamo patnju onom tko nam je drag. Trenuci radosti nam se čine tako kratki, dok nam se bol duboko urezuje u srce i stvara ožiljke koji nas zauvijek podsjećaju da život donosi i patnju.
Nije ni čudno da nam je onda teško napustiti očaj i prepustiti se Ljubavi koja kaže ja sam preuzeo tvoju patnju jer te volim. Ta Ljubav ne traži od nas ništa drugo nego povjerenje i odluku da se prestanemo tvrdoglavo i prestrašeno držati boli.
Prije jedanaest godina spremala sam se na turneju korizmenih koncerata kada sam primila poziv iz Hrvatske. Rekli su mi da je moj otac obolio od raka i da prognoza nije dobra. Sljedećih 40 dana pjevala sam o Isusovoj muci i molila da taj kalež mimoiđe moga tatu. Iako sam te godine pjevala na uskrsnoj misi, nisam doživjela radost Uskrsa. Ostala sam ispod križa žalosna i prestrašena. Uz tatu sam provela tri posljednja mjeseca njegovoga života, nemoćna da mu pomognem. Nakon njegovoga odlaska zapala sam u veliku tugu. Nisam sebi mogla oprostiti propušteno vrijeme. Daleko sam rodila sinove koji nisu imali priliku upoznati djeda Stanka, njegovu radost i ogromnu ljubav prema ljudima i životu. Tuga je postupno prerasla u depresiju, a depresija u anksioznost i napade panike. U nedostatku životne radosti i tijelo se prilagodi izlučujući određene hormone. Kemijska ravnoteža se naruši i zatvori nas u krug kliničke depresije.
Katolički prijatelji su mi savjetovali da provodim više vremena u molitvi, da se molim za zagovor nekom svecu, da se oslonim na Boga jer mi samo on može pomoći. Ali što sam se ja više molila, to sam dublje zapadala u tminu. Bog se nije oglašavao… Barem ne na onaj način koji sam zamislila – kao čudo koje bi otjeralo moju depresiju poput čarobnoga štapića. Kako se čudo nije događalo, pomislila sam kako sam nevrijedna, nedorasla i loša – jer i Bog ignorira moje molitve. Ljudi oko mene su se hvalili pričama o iscjeljenju, dok sam ja sve više tonula u laži da se ne znam ni moliti, da moje molitve ne dopiru do Svemogućega.
Ja želim živjeti. Ne nakon izlječenja, nego u svakom trenutku. Sada. Bez straha. Korak po korak, dah po dah… uz Boga, životnu radost i ljubav.
Kad sam naposljetku došla do dna, postalo mi je jasno da su me tuga i strah zarobili i paralizirali i da mi Bog ne može pomoći ako se sama ne odlučim za život. Počela sam razgovarati s psihoterapeutom, životnim trenerom i franjevačkim svećenicima.
Gdje je Bog?
Fra Tom je mirno sjedio pored mene. – Što te drži zarobljenom? – pitao me nježno. – Tuga. Ogromna tuga i strah. – prošaptala sam kroz suze. – Bojim se napustiti tugu. Kako ću biti radosna kad je on toliko trpio? Fra Tom se nasmiješio s razumijevanjem. – Gdje je sada duša tvoga tate? – pitao je tiho. – Vjerujem da je u raju. – odgovorila sam. – A gdje je raj? – fra Tom je polako izgovorio pitanje. Pogledala sam ga ravno u oči, sa strahom da možda ne znam pravi odgovor. Nikad zapravo nisam položila neki ispit iz teologije. Osjetila sam nemir i duboko udahnula. Fra Tom je bez žurbe čekao u tišini. Njegove oči su mi govorile da trebam slušati svoje srce… Nema pogrešnoga odgovora na ovo pitanje. Nitko me neće izbaciti iz razreda ako kažem što mi je na srcu. – Raj je tamo gdje je Bog. – rekla sam sasvim tiho i nesigurno. Fra Tom je kimnuo glavom potvrđujući i nastavio: – A gdje je Bog? I ne pokušavajući zaustaviti suze koje su navrle kao poplava, izustila sam: – Iznad i ispod, iza i ispred, oko mene i u meni. Svagdje.
Fra Tom i ja smo nekoliko trenutaka sjedili u tišini s Bogom koji je malu sobicu za ispovijed ispunio ljubavlju. Radost spoznaje da i duša moga oca živi u Božjoj prisutnosti smirila je moj strah i odagnala tugu. Plakala sam, a moje suze su bile kao voda sa samoga izvora života. Pustila sam da struja Božje milosti kao rijeka pokupi sve što se nakupilo u mojoj duši, sruši branu na mom srcu i ispuni ga iscjeljenjem i ljubavlju. U tom času osjetila sam preobrazbu od patnje Velikoga Petka do radosti Uskrsa.
Ove godine sam se ponovno spremala za korizmene koncerte. Nekoliko dana prije Pepelnice moj suprug Matthew i ja sjedili smo u bolnici čekajući da nam liječnik objasni uzrok njegovim bolovima. Karcinom. Metastaze. – Nemojte tražiti na internetu jer nema dovoljno informacija. Ja vam samo mogu reći da se taj karcinom može liječiti. – rekao je mladi liječnik. Kad je izišao, zagrlila sam Matthewa. On je prvi progovorio: – Ja želim živjeti. Ne nakon izlječenja, nego u svakom trenutku. Sada. Bez straha. Korak po korak, dah po dah… uz Boga, životnu radost i ljubav.
Bol i strah u prvim danima suočavanja s bolešću, koja je u trenutku promijenila život moga supruga i naše cijele obitelji, podsjetili su me na patnju u kojoj sam se već prije bila našla. Ovaj put sam puno plakala pustivši da suze poput rijeke odnose bol i otvaraju prostor ljubavi, životu, milosti i iscjeljenju.
Želim živjeti odluka je moga supruga koja je postala naša obiteljska molitva. Uz neophodne prilagodbe novoj situaciji, dodatne molitve, njegu, ljubav, uz podršku obitelji i prijatelja nastavljamo život. Ponovno sam kao i prije jedanaest godina krenula na turneju, ovaj put sama s Bogom kao svojim suvozačem i pomoćnikom.
Pjevam u jednoj crkvi u lijepom predgrađu Chicaga i zamišljam kako stojim ispred križa na Golgoti. Tu sam zastala i prošli put kada mi je sam pogled na Isusovo izmučeno tijelo izazivao osjećaj krivnje, boli, nerazumijevanja zašto je Sin Božji morao patiti, zašto dragi i dobri ljudi moraju patiti. No, ovaj put stojim raširenih ruku i podignute glave. Gledam ravno u Njega. I Njegove ruke su raširene, kao da stojimo jedno ispred drugoga u zagrljaju. Moje srce jednostavno kaže: – Hvala. Udišem ljubav i izdišem strah. Zatvorim oči i još jednom duboko udahnem ljubav i izdahnem bol. Vjerujem u iscjeljenje. Ne bojim se. Odlazim s iznenađujućom lakoćom. Zastanem pred grobom u kojemu će Marija Magdalena pronaći platno, a ne i Isusa. U kojem će joj anđeo objasniti da se dogodilo ono što je Sin Božji obećao – preobrazba iz boli i patnje u novi život ispunjen radošću.
