Kao zaokruženi i pregledni prostor našega podrijetla i obitavanja, sa specifičnim geografskim, društvenim i kulturnim karakteristikama, po kojemu se imenom i prezimenom udomljujemo u svijetu, zavičaj je u punom smislu riječi »kolijevka života, rada, patnje i snova« (J. Maritain). U tom cjelovitom životnom ambijentu, omeđenom doglednim horizontima, oblikuje se naš karakter, naš duševni i duhovni svijet, naš odnos prema prošlosti i budućnosti, naše razumijevanje čovjekova položaja u svijetu. Tu prevladavamo strah od prijetnje nepoznatoga i neobuhvatnoga, stječući osjećaj prihvaćenosti i zaštićenosti. Ostati bez zavičaja znači zapravo ostati bez svoje duše.
U određenom smislu moglo bi se reći da je istočni grijeh tranzicijskih ideologija u Bosni i Hercegovini bio i ostao projekt uništenja tuđega i žrtvovanja vlastitoga zavičaja kako bi se uspostavila vlastita kolektivistička država na nacionalnoj osnovi. Izgradnja pluralističkog državnog okvira po mjeri svih ovdašnjih ljudi i naroda, sa svim njihovim povijesnim naslijeđem, njihovim nadama za budućnost i iznad svega mogućnostima njihove slobode, unaprijed je isključena radikalnom difamacijom svakog oblika zajedničkog života u različitosti. Tako je volja za moći zloupotrijebila i uništila volju za slobodom.
I na koncu su doista svi negdje dobili »svoju« državu. Ali i ostali bez svog zavičaja, čak i kad ga nisu fizički izgubili. I oni koji su ostali na svome zatekli su se zapravo na nečem tuđem, barem u tom smislu što se odlaskom »drugih« sve toliko promijenilo da više nije bilo ono prijašnje blisko i poznato, pa makar sada bilo samo »njihovo«.
Što će na koncu biti s tim ljudima, iskorijenjenim u svakom pogledu, tuđincima i u svijetu i u vlastitoj zemlji, ovisi o tome hoće li ipak prihvatiti život s drugima koji su različite tradicije i uvjerenja, a odbaciti pogubnu ideju da je moguće živjeti samo u vlastitom, etnički homogenom prostoru. Ovisi, na koncu, o tome hoće li prihvatiti samo sebe, svoj vlastiti identitet koji je na ovom prostoru bitno određen dimenzijom drugoga i različitoga. Istina, na tom su putu bezbrojne zapreke, možda je on u ovom trenutku čista utopija, ali izvan njega teško da ima nade u bilo kakvu normalizaciju života. I, da se u ovoj magli svakovrsnih obmana ne bi posve izgubilo iz vida, jedino je taj put na tragu one ideje o jednakom dostojanstvu svakoga čovjeka i jednakom pravu svih na ukorijenjenost u vlastiti zavičaj koja je, uz donekle različita utemeljenja, zajednička i religioznom uvjerenju i sekularnom humanizmu.
Ako se s ovoratnim progonima iz zavičaja povijest po tko zna koji put ponavlja u svojim najtragičnijim izdanjima, jedno drugo gubljenje zavičaja, kao dio procesa industrijalizacije, posve je specifična, moderna pojava. Napuštajući zavičaj i odlazeći za poslom u industrijske i gradske centre, ljudi su ostajali bez svoje ukorijenjenosti i gubili se u anonimnoj i nepreglednoj masi sebi jednakih ali posve nepoznatih usamljenika. Tako je naše vrijeme obilježeno tragičnim iskustvom beskućništva, kako onog posebnog, izazvanog suvremenim ratovima i progonima na raznim stranama svijeta, tako i sveopćeg, izazvanog civilizacijskim zaokretom prema globalnoj bezavičajnosti.
No, unatoč svoj važnosti zavičaja ne treba zaboraviti ni naličje njegove zbilje. Postoji i ona specifična zavičajna zatvorenost i opterećenost, fiksiranje za mjesno i običajno, za sve ono što ograničava horizont i sputava slobodu. A osim toga, i onda kada se ne zapadne u specifičnu zarobljenost zavičajem, on, kao i sve relativne vrednote, ostaje u sebi dvoznačan. Zavičaj naime, nije ono bezuvjetno i definitivno, budući da ne može osigurati čovjekovu potpunu ukorijenjenost. I baš time što tek djelomično pruža ono što obećava, zavičaj postaje simbolom definitivne udomljenosti u apsolutnoj Zbilji. Ili, govoreći s Biblijom, ovdje smo samo »pridošlice i tuđinci«, dok nam je prava »domovina na nebesima«.
Tako je vjernik s obzirom na zavičaj u stalnoj i neizbježnoj napetosti. S jedne strane, potreba za zavičajem u smislu ukorijenjenosti i udomljenosti bitna je dimenzija njegova života i ne može je se odreći dokle god prihvaća zbiljnost svoje povijesne egzistencije. On se zapravo mora s krajnjom ozbiljnosti suočiti s iskustvom radikalne bezavičajnosti suvremenog čovjeka. A kako više nema povratka u tradicionalni zavičaj, preostaje prihvaćanje izazova da se, upravo iz vjerničkog angažmana, u uvjetima novonastalog otuđenog društva izgrađuje zajednica vjernika okupljena oko zajedničkog izvorišta transcendentnog smisla, ali isto tako i univerzalni humani prostor uzajamne blizine i solidarnosti. S druge strane pak, vjernik, nasuprot unutarsvjetskim utopističkim projektima, zna da je i najpotpunija udomljenost nedostatna i prolazna te da se zato mora osloniti na nadu u eshatološko ispunjenje. Mora, dakle, zavičaj graditi već ovdje, znajući da još nije vrijeme njegova konačnog ozbiljenja.
(1997.)
