Ova planina ne spada u red velikih planinskih masiva jer je duga 13 km. Ipak, i pored svoje male dužine ima nekoliko jako visokih vrhova od kojih je najviši Botin s 1969 m iznad Mostara, Teleća Lastva s 1905 m, Brasina ili Guvnine s 1897 m i Vlačuge s 1754 m. Samu planinu pored pobrojanih vrhova čini dugi vršni greben koji je vidljiv sa zapada jedino na dijelu iznad Bijeloga polja gdje se završava kotom zvanom Zapadni Velež (1897 metara). Sjeverno od vršnoga grebena, prema Prenju, proteže se u smjeru sjever-jug i usporedo s koritom rijeke Neretve i Bijelim poljem, greben Veleži s vrhovima Veliko Pločno i visinom od 1440 m, Malo Pločno s 1274 m, Malo Rujište s 1381 m, Borovo brdo s 1414 m, Veliko Rujište s 1703 m i Gola glavica iznad prijevoja Rujište na 1050 m koji dijeli Prenj od Veleža.
Sama planina je od mlađih vapnenaca te je bila izložena glacijalnim procesima o kojima postoje brojni tragovi na sjeveroistočnim padinama. Ti tragovi su u vidu cirkova i morenskih nanosa koji na području Mači polja prelaze u fluvioglacijalne naslage, a zatim dalje naniže u naslage plitkoga jezera i močvare. Oko morenskih bedema i pokrivača javljaju se zone sipara i nanosa breča koje predstavljaju stariju siparsku drobinu. Sličan raspored morenskoga materijala i siparskih sedimenata nalazi se dalje k planini Crvanj. Također, i u Bijelom polju se nalaze veliki morenski nanosi preko kojih se javlja les. Te morene u Bijelom polju su se pokazale jako kvalitetne za uzgoj vinove loze. Kako je u pitanju tipični predstavnik vapnenačkih Dinarida, planina se odlikuje većinom golim kršem, s rijetkim pašnjacima i šumom, uz brojne kraške fenomene.
Pogodnosti za vjetroelektrane
Možda naznačajniji fenomen je ponor Zalomke u Nevesinjskom polju, da bi se voda pojavila kao izvor rijeke Bune. Još jedan fenomen u južnom dijelu planine je stari i suhi kanjon Zalomke kuda je tekla dok se nije otvorio ponor, a kanjon se pruža skoro do Stoca. Od kraških fenomena tu su i snježnice, duboke planinske jame iz kojih se ljeti vadio snijeg te topio za pojenje stoke. Sama planina je pak bez vode osim nekih povremenih lokvi koje već u kasno proljeće nestaju. Ipak, sjeverna strana je nešto bogatija vodom i tu se nalazi malo glacijalno jezero.
Klima planine je vrlo zanimljiva s obzirom na to da je u njezinu podnožju Mostar gdje su ljetne temperature i do 40 °C, dok su istovremeno na području Nevesinja najviše vrijednosti srednje maksimalne temperature 25 °C tijekom ljeta. Klima na području Nevesinja je kontinentalna s dugim i hladnim zimama i kratkim i toplim ljetima, s umjerenom vlažnošću i temperaturama te sa znatnim osunčanjem. Padaline na području Nevesinja pod utjecajem su mediterana, pa su količinski i intezitetom najizraženije od jeseni do ranoga proljeća. Prostorna raspodjela godišnje količine padalina je neravnomjerna. Obilne padaline izazivaju brzo nakupljanje vode što izaziva veću eroziju i plavljenje terena u Nevesinjskom polju. Znatan udio, do 40 % u godišnjoj količini padalina ima snijeg, koji je redovna pojava tijekom hladnije polovice godine, a zadržava se do 30 dana. Prosječna visina mu je oko 40 cm. Ta količina snijega je dovoljna u kombinaciji sa zapusima da brojna sela koja se nalaze na istočnoj strani planine budu dugotrajno odsječena od ostatka svijeta. Na području planine najčešći su vjetrovi sjevernoga smjera, a najjači su južni, te se stoga u tom području planira izgradnja vjetroelektrane.
Oskudne šume i bezvodnost
S obzirom na to da je planina većinom bezvodna i pod golim kamenim kršem na njoj nalazimo oskudne šume i pašnjake. Inače sama klima je odredila raspored šumske vegetacije. Tako na nižim i jako toplim dijelovima imamo mediteransku vegetaciju, obično u vidu toplih šikara s brojnim mediteranskim vrstama. Na višim visinama s nešto više vlage nalazimo bukove šume, ali na sjevernim ekspozicijama, dok na kamenim blokovima sjeverne ekspozicije raste i jela. Topla i kamenita staništa većih nadmorskih visina, posebno planinski greben Veleži, rezervirani su za crni bor i endemsku muniku. Sama munika na sjevernoj ekspoziciji iznad Rujišta gradi jedan od svojih najljepših kompleksa koji je prilično devastiran tijekom zadnjega rata, kao i neplanskom izgradnjom turističkoga naselja. Na planini raste nekoliko endemskih vrsta među kojima su najpoznatije Pulsatilla velezensis koja raste na visinama od 1300 do 1400 m u šumama munike i Murbekov edriantus. Na nižim visinama nalazimo i plavo lasinje.
Planina nije nikad bila poznata po divljači premda su na njoj obitavale divokoze koje su stizale s bliskoga poznatijeg Prenja. Klima i bezvodnost jesu veliki problem brojnosti divljači na ovoj planini. Ipak, u bukovim šuma sjevernih i istočnih dijelova planine u manjem broju nalazimo srne i zečeve, kao i nešto divljih svinja. Ovdje treba naglasiti da se u planini ponekad primijete mrki medvjedi koji dolaze s Crvnja, dok su vukovi redovni posjetitelji koji se spuštaju i u sela Podveležja. Od divljači nalazimo lisice, kune zlatice, kune bjelice, vjeverice i puhove. Kada su ptice u pitanju, Velež je idealna planina za jarebicu kamenjarku koja je prilično brojna. Mogu se naći i brojne sokolovke i sove. Također se treba sjetiti da su u podnožju ove planine obitavali i bjeloglavi supovi, a koji su nemarom ljudi potrovani i trajno nestali s ovih prostora prije 30 godina.