Zaustavila sam auto – desno od mene je red procvjetalih stabala koja kao da svijetle od sunca. A točno u sredini livade trčkaraju dvije djevojčice. Uskoro se penju na jedno od stabala i pružaju jedna drugoj ruku. „Ovo je raj na Zemlji”, govorim kolegici, izlazim iz auta i bilježim ovaj trenutak.
Nakon što sam to fotografirala, shvatila sam da je između moga života i fotografije tanka crta. Jer ono što sam ja osjećala i ono što je učinilo da se zaustavim upravo ovdje, što mi je oduzimalo dah, upravo je to postalo i slika koja govori o meni samoj. To je zapravo fotografski stil po kojemu nas drugi prepoznaju. Fotograf Andsel Adams tako je prepoznatljiv po svojim crno-bijelim fotografijama planina. To je njegov stil.
Kako bismo se u masi razlikovali od drugih, potreban nam je vlastiti stil. To će biti naš glas koji vrišti i govori svijetu – to smo mi!
Poseban stil izražavanja
Sjećam se kako bi me, još kao djevojčicu, moja baka kad bi napravila kolač, zamolila da odnesem dio njezinim susjedama. Ponekad bi mi to bilo mrsko, ali bih svaki put otrčala da im odnesem bakin kolač. Bio je to njezin poseban način da ljudima u njezinu životu kaže koliko ih voli. S druge strane, moja susjeda nije imala običaj slati djecu. Ona bi kad napravi kolač, pozvala svoje bližnje da dođu u njezinu kuću.
Postoji još mnogo načina kako ljudi pokazuju svoje emocije koje potom pretvaraju u akciju. One odjednom postanu nešto po čemu se sjećamo određenih ljudi. To je zapravo stil izražavanja. Kako je došlo do njega? Kontinuitetom.
Fotografski stil također nastaje kontinuitetom. U našim fotografijama postoji kontinuitet koji treba slijediti kako bismo stvorili svoj fotografski glas. Danas ima mnogo fotografa, pa nije dovoljno samo fotografirati vjenčanja pa da se po tome fotograf prepoznaje. Važan je način na koji fotograf bilježi fotografiju. Možda je to ugođaj svjetla, emocija ili neki drugi detalj.
Pogled na svijet
Fotograf Ralph Hattersley rekao je: „Mi snimamo fotografije kako bismo razumjeli što nam znači naš život.” Fotografi nesvjesno bilježe svoje nutarnje emocije putem fotografije. Neki to čine i svjesno. Ja dok promatram svoje fotografije od svojih prvih koraka do danas, uočavam da je u svakoj fotografiji preslikana emocija tuge ili radosti. To je s vremenom postala moja vrsta kontinuiteta. To je stvorilo moj fotografski glas.
Nedavno sam nazočila jednom fotografskom seminaru u Sarajevu. Na tom su seminaru neki svjetski fotoreporteri koji su tijekom rata 90-ih godina boravili u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj govorili na ovu temu. Složili su se da fotografija nikad nije bila pristupačnija svijetu jer danas gotovo svi imaju mobitele i u njima kamere. No ono što će uvijek izdvajati fotografe od ostalih jest njihov nutarnji osjećaj koji čini da oni prepoznaju svijet koji će u tom trenutku zabilježiti.
Neće se svima svidjeti Vaš stil ili način na koji gledate na svijet. Ali on će biti Vaš glas. Ono što će Vas definirati kao fotografa.