Početna stranica » Političko naslijeđe Osmanskog Carstva

Političko naslijeđe Osmanskog Carstva

443 pregleda

Balkanu ne treba iznuđena, nego slobodna država, u kojoj suveren ne prisvaja njezinu, nego ona njegovu volju. Pred Balkanom je europski put: prelazak iz staleško-hijerarhijskih u funkcionalne strukture

Radnu definiciju za razumijevanje naših svjetonazora o političkom naslijeđu Osmanskog Carstva još je 1971. ponudio Srećko M. Džaja: „U svjetlu historiografske razdiobe povijesti turskog carstva na tzv. klasično razdoblje (doba uspona) i dekadentno razdoblje (doba propadanja) možemo lakše razumjeti dvije tradicije, dva različita refleksa koja je turska uprava ostavila za sobom na psihi bosansko-hercegovačkog stanovništva. Islamizirani dio bosanskog pučanstva postao je nosilac islamskog pogleda na svijet i čuvar islamskih civilizacijskih i kulturnih tradicija. Taj element, koji je u tursko doba bio društveno i kulturno povlašten, izgradio je svoju individualnost i identitet u okvirima islamske antropologije te sačuvao uspomenu i kult prema onome razdoblju turske države kada se ona nalazila u svome osvajačkom i civilizacijskom zamahu, odnosno kada je u Bosni, umjesto srednjovjekovne kršćanske, izgrađivana istočna islamska urbanizacija i civilizacija uopće. Neislamizirano pučanstvo, naprotiv, sačuvalo je nelagodnu uspomenu na dekadentno razdoblje, odnosno dekadentne strane turske uprave, koju je sve više i više doživljavalo kao tuđinsku tlačiteljsku vlast… Taj konfesionalni svijet, u datom razdoblju (XVIII./XIX. stoljeće), duboko se ušančio u vlastite statičke antropologije i statička gledanja na svijet. Takva struktura bosansko-hercegovačkog stanovništva bila je zadnji i najdublje ukorijenjeni rezultat turskog upravljanja Bosnom.“

Društvo koje poput bosanskohercegovačkog u svom razvoju nije prošlo kroz humanizam, renesansu i prosvjetiteljstvo te proces izgradnje modernih nacija kompatibilnih s državnom idejom, također kroz proces izgradnje civilnoga društva, čiji je povijesni credo sazdan na epskom kultu odanosti kolektivnom, koje predstavlja tek prežitak velike historije, osim toga društvo pritisnuto recidivima tuđinskih i otuđenih režima, čija prošlost još uvijek nije prešla prag znanstveno objašnjene historije prihvatljive za sve aktere jednoga kulturološkog milieua, čije su etnokonfesionalne nacije stasale bez vlastite države, društvo kojim caruju kriminalizirane pseudoelite, takvo društvo izloženo je egzistencijalnoj potrebi razrješenja duboke političke krize. Kao ključno otvara se pitanje istinitosti političkih modela čije je rješenje opterećeno činjenicom da mi danas jedni drugima pripovijedamo različite povijesti. Najveća nesreća te povijesti nije u tome što je bila teška i krvava – upravo takva je i cijela europska povijest – nego u tome što se njezinim temeljnim nerazumijevanjem i falsificiranjem proizvodi još teža sadašnjost – sadašnjost lišena nade. Pojedini vjerski lideri ključ povijesti bacili su u bunar. Kažu: „Mi smo Turci.”

Stotinu i pedeset godina prokockao je Balkan na prevladavanje osmanske konfesionalne baštine i zato je, s inauguracijom nove povijesne paradigme 1989, vraćen u svijet političke kulture sredine XIX. stoljeća. „U svakom slučaju“, piše ugledni hrvatski osmanist Nenad Moačanin, „Turci ostaju krivi, svima i zauvijek.“ „Posebno je nelegitimno to što balkanski političari i intelektualci koriste Osmansko carstvo kao dežurne krivce za sve svoje nesreće i pogreške, što pokušavaju da sebe odrede u odnosu na demoniziranog drugog“, kaže Marija Todorova.

Zapadni putopisci XIX. stoljeća – u vrijeme metastazičnog raspada Osmanskoga Carstva – stvarali su najcrnje slike o Balkanu. Istočno pitanje – pitanje nasljedstva Carstva na umoru – od tada nije izgubilo na aktualnosti. Preko Berlinskoga kongresa, Versaillesa, Jalte-Potsdama do Daytona – u periodičnoj smjeni balkansko-svjetskih ratova i državno-političkih provizorija – povijest je ovdje nekoliko puta vraćana na sizifovski početak. Posrnula su i nestala carstva – Osmansko, Habsburško, Njemačko i Rusko, u XX. stoljeću Balkan su premrežili komunistički režimi i cijeli je taj uglavnom slavenski prostor pod zastavom Internacionale još dublje gurnut u političku prošlost.

„Iza svake podjele ostalo je nešto neriješeno i nedovršeno. Iz neriješenosti ili nedovršenosti rađalo se nešto što je trajalo krivo ili se razvijalo naopako… Događaji se nisu uspijevali zaključiti i izvesti do kraja – stvarali su nedovršena razdoblja i nepotpunu prošlost. Sakatu prošlost. Na balkanskim prostorima trajanju prošlosti nije uvijek dano da postane historijom… Hibridi prošlog i historijskog često izrastaju zajedno ili se umjetno spajaju… Bezoblično trajanje ne može se lako uskladiti s mjerilima historije“ (Predrag Matvejević). Umjesto države kao „udruživanja ljudi radi zadovoljavajuće egzistencije“ (Marsilije Padovanski), Balkanom se raširio pretpolitički iracionalizam – vjera u „eshatološki“ cilj povijesti. Pod pritiskom prošlosti, iz ruku izmiču i sadašnjost i budućnost.

Nakon svega što je preko njega protutnjalo, današnja slika Balkana neodoljivo podsjeća na sliku groblja automobila. Podjele – nekadašnje i današnje – iza sebe ostavljaju slijepe rukavce prošlosti, pod čijom se žabokrečinom talože virusi „retrospektivnih mržnji“ (Henri Pirenne). Kada su imperije srušene i preselile se u povijest, ostali su Balkanci s davno raspoređenim simpatijama, da kao „odvjetnici“ prošlosti nastave prastare imperijalne okršaje. Temeljno obilježeni Istokom, ali bez mogućnosti da mu do kraja pripadnu, Balkanci su taoci iščašenih paradigmi, povijesnih oblika koji se ni uz najveći napor ne mogu udjenuti ni u jednu vladajuću „dogmu“.

Balkanu nedostaje europski odnjegovana politička i duhovna aristokracija, nedostaje europska institucija kao „garancija za zaštitu predmeta i znanja“, „kao depersonaliziranje oblika međuljudskog saobraćaja i njihovo juridičko apstrahiranje“(Josef H. Ludin). Dok su makijavelijanske ambicije europskog političara još sredinomXIX. st. trajno limitirane brojem glasačkih listića – ti limiti stalno jačaju mehanizmima civilnoga društva – balkanski političar – podrijetla često obilježenog „čamotinjom siromaštva“ (Vladimir Dvorniković), još češće sumnjivih moralnih kvaliteta – uspješno se služi etno-nacionalnom demagogijom koja je i u vrijeme rustikalnog parlamentarizma na prijelazu iz XIX. uXX. st. ostala njegovim rekvizitom manipulacije masom. Balkanu ne treba iznuđena, nego slobodna država, u kojoj suveren ne prisvaja njezinu, nego ona njegovu volju. Pred Balkanom je europski put: prelazak iz staleško-hijerarhijskih u funkcionalne strukture.

Kao ni Europa, Balkan ne može stvoriti „jednu povijest“. U krajnjem slučaju, riječ može biti samo o njihovu objedinjavanju, o sintezi. Odnos Europe i Balkana ne može se postaviti kao odnos američkog Sjevera i Juga; ta se dihotomija ne može razriješiti klasičnom matricom pobjednika i pobijeđenih. Harmonizacija mora krenuti od legislativnih rješenja, od nove međunarodne konferencije o Balkanu. Nismo daleko odmakli od Berlinskog kongresa! Balkan ostaje „arhimedovska točka“ (Georg Stadtmüller) i – htjela to ona ili ne – trajna zadaća Europe. Na Balkanu – ako i jest zahtjevna – čeka Europu njezina velika šansa.

Možda paradoksalno, ali ne i manje istinito, uočljiva je komplementarnost europske i balkanske sudbine. Federalizam – „to jest jedinstvo u razlikama, jedinstvo čak možda zbog samog očuvanja razlika“ – što ga „protiv Europe Država-Nacija“ zagovara Denis de Rougemont, formula je koja rješava i balkanski „gordijski čvor“. Tako bi šansu dobila Balkanska Europa.

Oni koji će u BiH, usred tzv. „butmirskog procesa“, na ovo skeptično odmahnuti glavom imat će pravo. Pravo će, međutim, imati i oni koji će, poput Emila Ciorana, upravo u Balkancima „jedinim ‘primitivcima’ Europe“, pronaći novi poticaj za Europu: „Pa, ipak“, kaže Cioran, „ako jugoistočna Europa predstavlja samo nešto užasno, zašto kada odemo iz nje i uputimo se prema ovom kraju svijeta [prema Zapadu], osjećamo kao da padamo – to je padanje, doduše, divno, u prazan prostor?“