U specifičnosti regionalnoga identiteta Duvnjaci ubrajaju govor (jedni kažu iša’, doša’, a drugi išao, došao) i tri načina tradicijskoga odijevanja: u selima Duvanjskoga polja, Buškoga Blata i u Šujici. Teško je utvrditi koliko su se ove nošnje razlikovale u dalekoj prošlosti, ali od početka 20. stoljeća jasno se diferenciraju u prepoznatljive oblike odijevanja po kojima se današnji stanovnici ovoga kraja međusobno razlikuju.
Muške nošnje u sva tri lokaliteta u okolici Tomislavgrada manje se razlikuju od ženskih. Iste su im kratke košulje izrađene od bijeloga kupovnog ili ručno tkanog pamučnog i lanenog konca, ukrašavane su vezom bijeloga konca. Preko košulje nosio se bijeli prsluk bez rukava anterija s istim ukrasima kao i košulja. Danas se anterija vrlo rijetko nosi. Stara muška odjeća najviše se razlikovala u korištenju prsluka bez rukava džemadana ili ječerme od crne ili tamnoplave čohe. Na Buškom blatu nošene su više ječerme slične hercegovačkim, a u okolici Duvna ukrašene raznobojnim svilenim koncem i naprijed kopčane. Na Duvanjskom polju i Šujici nosili su se prsluci bez rukava od crnoga sukna džoka. U zimskim mjesecima nošeni su sukneni kaputi s rukavima kuparani ili kumparani.
Šujičani se danas više identificiraju s ljetnom varijantom svojih nošnji noseći hlače gaće od bijeloga domaćeg platna. Iste su nosili i na Duvanjskom polju, dok je to bila samo radna nošnja na Buškom blatu. U ovim dijelovima nosili su crne ili tamnoplave hlače šarvare po šavovima ukrašene crvenim uzicama gajtanima. Oko pojasa nose tkanice pas tamnocrvene boje i nekada su imućniji muškarci nosili široki kožni pojas silaj ili svilaj. Na glavama su nosili kupovne tamnocrvene kape fesove oko kojih su zimi omotavali široki i vrlo dug crveni šal.
Ženske se nošnje u okolici Tomislavgrada mnogo više razlikuju od muških. Košulje na području Duvanjskoga polja i Šujice nekada su bile iste sa širokim rukavima po rubovima ukrašene istim vezom od raznobojnoga konca kao i po prsima. U selima Buškoga blata košulje su bile s vrlo malo veza i već dugo ne poznaju košulje širokih nego samo uskih rukava više sličnih selima iz okolice Livna. Ova sličnost nije ni čudna jer ova sela nekada je dijelilo plodno polje, a danas akumulacijsko jezero. Razlike su izraženije u nošenju gornjih odjevnih predmeta. Na Duvanjskom polju dugo su se zadržale crni sukneni kaputi s rukavima preko kojih su se nosili dugi kaputi bez rukava ječerme ukrašene crvenim uzicama po rubovima i raznobojnim svilenim koncem na leđima prišivenim da slobodno padaju. U Šujici su se relativno brzo prestale nositi ječerme dok su se buškoblatske ječerme malo razlikovale od duvanjskih po boji i ukrasu od svilenih konaca, ali pojasevi i pregače preglače bili su im isti. Preko pregača prebacuju uske tkane rupce peškire. Ovi peškiri posebno su zanimljivi u Šujici, ne samo što su ih vezle muslimanke iz Šujice nego i što su ih Šujičanke nosile u ruho. Obvezni su bili peškiri kao pokrovi za sahrane i mladenka je nosila po jedan za svekra, svekrvu, za sebe i jedan manji za dijete. Pregače u selima oko Buškoga jezera dosta su različite od pregača Duvanjskoga polja po boji, ukrasu i veličini.
U naseljima Duvanjskoga polja i Šujici djevojke i udane žene nose pletene kape. Duvanjke preko kapa nose marame s crveno-crnim marama šudarima, a u Šujici prebacuju marame od čipke. Kape nose i udane žene i djevojke, ali razlikuju se po tome što udane žene nemaju ukrasa dok su djevojačke kape sprijeda na vrhu čela ukrašene crnim svilenim koncem i kovanicama. Na Buškom jezeru ni udane žene ni djevojke ne nose kape nego prvo vežu crvenu maramu veziglavu preko koje mlađe žene nose svilene marame, a starije pletene crne marame šudare. Prije pokrivanja glave nekada su se češljale kvaseći kosu vodom ili uljem i onda plele saplićale dvije pletenice oko glave. Kosa je bila ukras djevojke, ali i po kosi se tumačila djevojačka ćud. Zapisali su 1899. godine Stojan Rubić i fra Anđeo Nuić: „U nas se gleda na kosu i kad se cura zamira [bira za udaju], a ne zna joj se ćud. Ako ima dugu i lipu kosu, veli se da je dobre ćudi; ako nejma dobri’ kosa, veli se, da joj od zla ni kose ne će da restu [rastu].”
Cijenjeni nakit bio je đerdan, nakit od niskih kovanica nošen na grudima, srebrne kopče za pojas papte i razne vrste naušnica. Nekada se za pojasom nosio kožni uski ukras na čijem su kraju bili ključevi i nožići. Zanimljiv nakit za pojas bili su i lanci sindžiri na čijem kraju se nosilo ogledalo u bogato rezbarenim kutijama. Na Buškom jezeru umjesto đerdana nosili su se srebrni ili lančići od legura, ali i ogrlice od raznobojnoga staklenog zrnja.
Jedan takav primjerak imao je zanimljivu povijest. U selu Korita poslije Drugoga svjetskog rata Mara Cikoja sakrila je svoju ogrlicu u štalu kako je kod tzv. otkupa ne bi odnijeli komunistički odbornici. Na nju je Mara zaboravila i otkrila je tek 2007. godine. Danas je ta ogrlica jedan od eksponata u etnografskoj zbirci u Karmelu sv. Ilije.
