Početna stranica » Pod maramom veziglava

Pod maramom veziglava

181 pregleda

Duvnjaci, stanovnici današnje općine Tomislavgrad, imaju različite odgovore na pitanje jesu li Bosanci ili Hercegovci. Jedni se izjašnjavaju kao Hercegovci, drugi kao Bosanci, a u posljednje vrijeme neki od njih tvrde da su Dalmatinci.

U specifičnosti regionalnoga identiteta Duvnjaci ubrajaju govor (jedni kažu iša’, doša’, a drugi išao, došao) i tri načina tradicijskoga odijevanja: u selima Duvanjskoga polja, Buškoga Blata i u Šujici. Teško je utvrditi koliko su se ove nošnje razlikovale u dalekoj prošlosti, ali od početka 20. stoljeća jasno se diferenciraju u prepoznatljive oblike odijevanja po kojima se današnji stanovnici ovoga kraja međusobno razlikuju.

Muške nošnje u sva tri lokaliteta u okolici Tomislavgrada manje se razlikuju od ženskih. Iste su im kratke košulje izrađene od bijeloga kupovnog ili ručno tkanog pamučnog i lanenog konca, ukrašavane su vezom bijeloga konca. Preko košulje nosio se bijeli prsluk bez rukava anterija s istim ukrasima kao i košulja. Danas se anterija vrlo rijetko nosi. Stara muška odjeća najviše se razlikovala u korištenju prsluka bez rukava džemadana ili ječerme od crne ili tamnoplave čohe. Na Buškom blatu nošene su više ječerme slične hercegovačkim, a u okolici Duvna ukrašene raznobojnim svilenim koncem i naprijed kopčane. Na Duvanjskom polju i Šujici nosili su se prsluci bez rukava od crnoga sukna džoka. U zimskim mjesecima nošeni su sukneni kaputi s rukavima kuparani ili kumparani.

Šujičani se danas više identificiraju s ljetnom varijantom svojih nošnji noseći hlače gaće od bijeloga domaćeg platna. Iste su nosili i na Duvanjskom polju, dok je to bila samo radna nošnja na Buškom blatu. U ovim dijelovima nosili su crne ili tamnoplave hlače šarvare po šavovima ukrašene crvenim uzicama gajtanima. Oko pojasa nose tkanice pas tamnocrvene boje i nekada su imućniji muškarci nosili široki kožni pojas silaj ili svilaj. Na glavama su nosili kupovne tamnocrvene kape fesove oko kojih su zimi omotavali široki i vrlo dug crveni šal.

Ženske se nošnje u okolici Tomislavgrada mnogo više razlikuju od muških. Košulje na području Duvanjskoga polja i Šujice nekada su bile iste sa širokim rukavima po rubovima ukrašene istim vezom od raznobojnoga konca kao i po prsima. U selima Buškoga blata košulje su bile s vrlo malo veza i već dugo ne poznaju košulje širokih nego samo uskih rukava više sličnih selima iz okolice Livna. Ova sličnost nije ni čudna jer ova sela nekada je dijelilo plodno polje, a danas akumulacijsko jezero. Razlike su izraženije u nošenju gornjih odjevnih predmeta. Na Duvanjskom polju dugo su se zadržale crni sukneni kaputi s rukavima preko kojih su se nosili dugi kaputi bez rukava ječerme ukrašene crvenim uzicama po rubovima i raznobojnim svilenim koncem na leđima prišivenim da slobodno padaju. U Šujici su se relativno brzo prestale nositi ječerme dok su se buškoblatske ječerme malo razlikovale od duvanjskih po boji i ukrasu od svilenih konaca, ali pojasevi i pregače preglače bili su im isti. Preko pregača prebacuju uske tkane rupce peškire. Ovi peškiri posebno su zanimljivi u Šujici, ne samo što su ih vezle muslimanke iz Šujice nego i što su ih Šujičanke nosile u ruho. Obvezni su bili peškiri kao pokrovi za sahrane i mladenka je nosila po jedan za svekra, svekrvu, za sebe i jedan manji za dijete. Pregače u selima oko Buškoga jezera dosta su različite od pregača Duvanjskoga polja po boji, ukrasu i veličini.

U naseljima Duvanjskoga polja i Šujici djevojke i udane žene nose pletene kape. Duvanjke preko kapa nose marame s crveno-crnim marama šudarima, a u Šujici prebacuju marame od čipke. Kape nose i udane žene i djevojke, ali razlikuju se po tome što udane žene nemaju ukrasa dok su djevojačke kape sprijeda na vrhu čela ukrašene crnim svilenim koncem i kovanicama. Na Buškom jezeru ni udane žene ni djevojke ne nose kape nego prvo vežu crvenu maramu veziglavu preko koje mlađe žene nose svilene marame, a starije pletene crne marame šudare. Prije pokrivanja glave nekada su se češljale kvaseći kosu vodom ili uljem i onda plele saplićale dvije pletenice oko glave. Kosa je bila ukras djevojke, ali i po kosi se tumačila djevojačka ćud. Zapisali su 1899. godine Stojan Rubić i fra Anđeo Nuić: „U nas se gleda na kosu i kad se cura zamira [bira za udaju], a ne zna joj se ćud. Ako ima dugu i lipu kosu, veli se da je dobre ćudi; ako nejma dobri’ kosa, veli se, da joj od zla ni kose ne će da restu [rastu].”

Cijenjeni nakit bio je đerdan, nakit od niskih kovanica nošen na grudima, srebrne kopče za pojas papte i razne vrste naušnica. Nekada se za pojasom nosio kožni uski ukras na čijem su kraju bili ključevi i nožići. Zanimljiv nakit za pojas bili su i lanci sindžiri na čijem kraju se nosilo ogledalo u bogato rezbarenim kutijama. Na Buškom jezeru umjesto đerdana nosili su se srebrni ili lančići od legura, ali i ogrlice od raznobojnoga staklenog zrnja.

Jedan takav primjerak imao je zanimljivu povijest. U selu Korita poslije Drugoga svjetskog rata Mara Cikoja sakrila je svoju ogrlicu u štalu kako je kod tzv. otkupa ne bi odnijeli komunistički odbornici. Na nju je Mara zaboravila i otkrila je tek 2007. godine. Danas je ta ogrlica jedan od eksponata u etnografskoj zbirci u Karmelu sv. Ilije.