Nisu ovo riječi djeteta, pogotovo ne današnjega, ma koliko roditeljima ovo zvučalo wow, piše Domagoj Jakopović, poznat kao Ribafish. Za sebe kaže da je profesor geografije, bloger, kolumnist i novinar u kojem migolji nezreli klinac i jako voli putovati. A sve je dobilo potpuno drugi smisao otkad je njegov sin Rok tragično preminuo sa samo 12 godina.
Sada, dvije godine kasnije, posvetio mu je projekt RokOtok – ovaj veteranski prvak države u daljinskom plivanju odlučio je plivačkim maratonom od 100 kilometara spojiti sve hrvatske naseljene otoke, njih 50, tijekom čak tri ljeta. Prvih 17 palo je od 6. do 30. srpnja ove godine. Cilj projekta je povezivanje roditelja s djecom i odmicanje od moderne tehnologije kako bi uživali u prirodi i učili kako tu prirodu čuvati i zaštititi.
Naime, i njegov sin Rok, bio je mali avanturist koji je s ocem putovao. Posebno je volio naše otoke, koje su planirali zajedno do kraja osvojiti. Jednako tako volio je i tehnologiju, igrice. Počeo se povlačiti od obitelji, kao i većina djece u tom uzrastu. Popularna i sporna igrica bila je, navodno, povod tragičnom događaju – dijete si je oduzelo život! Zato sada Ribafish kaže – Ako djeca malo više porazgovaraju s roditeljima, ako samo na sat vremena dulje ugase svoje ekrane, napravio sam dobro djelo ovim projektom, a i sam sebi sam pomogao. Kada sam vidio djecu i mlade koji su me dočekivali na otocima, znao sam da sam na dobrom putu…
Najbolje ovoga ljeta
A na tom je putu održao 18 predavanja, oko tri tisuće ljudi dočekalo ga je na otocima… Osim tima koji ga je pratio na brodu i snimao materijal za dokumentarac, pratilo ga je i pravo jato poznatih i nepoznatih ljudi koji su mu se pridruživali, plivali s njim u njegovu nastojanju da potakne, prvenstveno djecu, na traženje biti života u prirodi, daleko od tamne strane ekstremno brzoga tehnološkog napretka. I ono najvažnije – tijekom tih 25 dana susreo se s više od 1700 djece koja su slušala njegove priče o otocima, morima, oceanima, ekologiji, igrala igre, tražila skriveno blago, osvajala nagrade… I time potvrdili da je RokOtok najbolje što se dogodilo ovoga ljeta.
A šira tužna, tragična strana ove priče, zabilježena uslužbenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova RH, kaže da je tijekom 2017. godine u Hrvatskoj 625 osoba počinilo samoubojstvo, a u istom razdoblju je pokušaj samoubojstava djece do 14 godina porastao za čak 200 posto!
Ili konkretno, samoubojstvo je izvršilo čak 21 dijete u dobi od 10 do 19 godina, što Hrvatsku svrstava u skupinu zemalja sa srednjom do visokom stopom suicida adolescenata.
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba navodi da je 10. rujna proglašen Svjetskim danom prevencije samoubojstava. Dodaje da je većini ljudi gotovo nemoguće prihvatiti i razumjeti da bi si neka mlada osoba oduzela život.
Međutim, samoubojstvo je drugi najčešći uzrok smrti mladih u dobi od 10. do 24. godine. Gotovo petina mladih koji u toj dobi izgube život počine samoubojstvo, a zadnjih godina zabilježen je porast samoubojstava od 65 % za osobe u dobi od 15. do 24. godine. Neki problemi koji su povod suicidu mlade osobe, njezinoj okolini mogu izgledati malima i nedovoljno teškima za takav čin. Može se raditi o jedinicama u školi, nesretnoj ljubavi, nekome, njima, sramotnom događaju, nasilju među vršnjacima i slično.
Tako se kao razlozi za suicidalne misli ili pokušaj suicida mladih navode: psihološka bol, usamljenost, odbacivanje okoline, zlostavljanje – fizičko/psihičko/seksualno, duboka tuga, krivnja – često kod osoba koje boluju od PTSP-a, depresija, bespomoćnost ili kombinacija svega navedenog.
Mnoštvo je zabluda vezanih za samoubojstvo: Ljudi koji pričaju o samoubojstvu, neće ga počiniti; osoba koja pokuša ili počini samoubojstvo je psihički poremećena; ako je osoba odlučila počiniti samoubojstvo, ništa ju neće spriječiti da to učini; ljudi koji su počinili samoubojstvo nisu željeli pomoć ili nikoga nije bilo briga; pričanjem o samoubojstvu osobi se daje ideja o tome da ga počini…
I na koncu, savjetuje što učiniti u situaciji kada poznajemo nekoga tko planira samoubojstvo: Shvatite osobu ozbiljno. Slušajte. Budite iskreni. Potražite pomoć.
Nešto korisno
A pozitivno možemo pronaći gotovo u svemu! Čovjek i drvo, dokumentarac je snimljen o gospodinu koji se zove Vladimir Dimić, koji već 33 godine ilegalno sadi stabla po Zagrebu. Ilegalno jer za dozvolu treba puno vremena, administracije, pa je ponekad glumio i komunalnoga radnika, skrivao se. Sad mu je kaže svejedno, već je u nekim godinama, pa je odlučio ispričati svoju priču i možda na taj način još nekoga potaknuti.
Posadio je tisuću stabala, preživjelo ih je šestotinjak. Naglašava kako nikad ne sadi nasumično, već vrlo planirano, na uređenim zelenim površinama. Tamo gdje su komunalne službe već sadile isto takvo stablo, ali je sadnica uvenula, tako da sve izgleda nepromijenjeno. Nadomjesti ono što nedostaje, zalijeva i brine se tijekom prve godine dok stabalce ne ojača. Ipak, priznaje, ponekad ne može odoljeti pa doda koje stablo više nego što je grad posadio. Nekad kupi sadnicu u rasadniku za 150 kuna, a nekad se počasti i kupnjom one od 1500 kuna. Ponekad tako posadi lipu, cedar ili smokvu u spomen na neku dragu osobu. Dva puta ga je netko prijavio i komunalni redari su mu samo rekli da se malo obuzda i da ne posadi baš cijelu šumu!
Saditi je počeo kada mu se rodio drugi sin. Zaključio je da bi trebao raditi nešto korisno, da treba platiti svoj dio. Pa zašto ne stvarati oko sebe prekrasan zeleni svijet? Svatko mora nešto. On, eto, mora saditi, a ljubav i ljepota su ono što mu se vrati. Jednom je, tako, šetao i vidio kako se na stablo trešnje, koje je on posadio, popeo djed. Ispred njega na travi je stajao unuk i čitao knjigu pjesama. Nije tada bilo plodova, nije to bio razlog za penjanje. Djed se valjda sjetio svoje mladosti i htio se malo popeti na stablo. I to je dovoljno. Jer neke stvari treba uraditi, a ne samo čitati o njima.
Priča o RokOtok-u je, stoga, zbilja najvažnije što se dogodilo ovoga ljeta. Važnija od predstojećih izbora, nikad dočekane reforme zdravstva, ulaska u eurozonu, poreza na slatka pića… Svega. Protresla je iz temelja naše shvaćanje roditeljske ljubavi. One koja se zapravo stalno uči, raste i razvija, u kojoj lutamo i posrćemo. I trebamo pomoć. Ljudski je. Ponekad prečujemo bitno, najbitnije, stisnuti između rastućih obveza i djetinjstva vlastite djece koje se nikada neće ponoviti. Protresla je i duboku tugu djeteta koje sebi oduzme život. Onu pred kojom svi stišćemo oči od ledene jeze i pri samoj pomisli. Jer to se događa nekom drugom, nekim neroditeljima. Ne nama!
A zapravo, možda bismo i mi mogli, zajedno sa svojom djecom, posaditi stablo u dvorištu, parku, šumi? Možda i bez čekanja potrebne dozvole? Jer djetinjstvo bježi. Bila bi to zdrava spona zajedništva, skrb o nečemu našem. Pa ima li većega blagoslova od skrbi za život? Jer plivati trebamo svi na svoj način. Sa svojom djecom.
