Početna stranica » Pjesma anđelâ

Pjesma anđelâ

388 pregleda

Pjesma anđelâ može se kome činiti nečim gotovo nestvarnim, odviše lepršavim, nečim što izmiče redovitim iskustvima s kojima se susrećemo u ovom svijetu. S bukom ovoga svijeta, naprotiv, moguće je susresti se gotovo posvuda, u premnogim životnim prigodama. Buka ovoga svijeta služi upravo za to da nadglasa pjesmu anđelâ

Fra Bonaventuri Dudi (14. siječnja 1924. – 3. kolovoza 2017.) koji je, prošavši kroz blagdan svete Marije od Anđela, spokojna srca ušao u raj.

Štošta olako zanemarujemo, pa i otpisujemo kao nešto nedovoljno vrijedno naše pozornosti. Bez odviše ustezanja mnogočemu pridajemo značenje nepouzdane predaje, priče, čak i bajke. Time se – možda i ne sluteći – nastojimo odmaknuti od osobitosti i zahtjevnosti nekih zbivanja, izbjeći osobnu zauzetost koja bi od nas mogla tražiti više nego što smo spremni dati, nešto što bi ono što smatramo svojom razboritošću moglo dovesti u pitanje, tražiti od nas i ono što ne umijemo (čitaj: nemamo petlje) na pravi način dokučiti i razumjeti.

Na stranicama Biblije anđeli se nerijetko spominju. Evanđelist Luka u svome Evanđelju zapisuje da su anđeli u Betlehemu u vrijeme Isusova rođenja pjevali: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” Vrijedno je napomenuti da Luka uz to bilježi da je Marija, temeljem čijih kazivanja je zapisao svoje Evanđelje, „u sebi pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu”. Dakle, i u odnosu na to, poziva se na nju.

Anđeoska pjesma nad Betlehemom je itekako lijepa, potresna i nadahnjujuća. No, ako pravo promislimo, prema njoj se ponajviše odnosimo kao prema nečemu usputnome. Naša se pozornost na njoj ne zadržava. Bez odviše zadržavanja okrenemo sljedeći list Evanđelja.

Oko dvanaest stoljeća potom, u više je navrata zabilježeno da su različiti ljudi, uz crkvicu svete Marije podno Asiza, čuli anđele kako pjevaju. Tu je crkvicu, začudo napuštenu, k tome i ruševnu, u počecima svoga obraćenja obnovio sveti Franjo Asiški. U njoj se i uz nju dogodio niz događaja koji su bitno odredili, obdarili i usmjerili, i to ne samo franjevačku povijest i duhovnost.

Zbog toga što se oko nje mogla čuti pjesma anđelâ, nazvali su je crkvicom svete Marije od Anđela, crkvicom Marije Anđeoske. Nije neprikladno zaključiti da su pjesmu anđelâ čuli samo bezazleni, ljudi jednostavne duše – ili su samo oni imali smjelosti to posvjedočiti.

Naravno, pjesma anđelâ nije se čula samo u to vrijeme, samo na tim mjestima. Zasigurno, njihova pjesma prožima i uzdiže svu ljudsku povijest. Ovdje ću samo, gotovo uzgred, spomenuti kako je blažena Ulrika Nisch, rođena 1882., a umrla 1913. godine, koju je sveti Ivan Pavao Drugi proglasio blaženom 1987. godine, viđala i susretala anđele jednako kao i ljude. Spominjem ju ovdje jer su ju mnogi smatrali krajnje priprostom, no unatoč tome nisu mogli osporiti njezino blagotvorno sudjelovanje u oblikovanju blagoslovnoga – upravo anđeoskoga – ozračja ondje gdje je živjela, njezinu jednostavnu, odanu i blagoslovnu zauzetost za ljude u potrebi.

Pjesma anđelâ može se kome činiti nečim gotovo nestvarnim, odviše lepršavim, nečim što izmiče redovitim iskustvima s kojima se susrećemo u ovom svijetu. S bukom ovoga svijeta, naprotiv, moguće je susresti se gotovo posvuda, u premnogim životnim prigodama. Ona je nešto snažno prisutno, gotovo opipljivo, svakako nešto razorno, pa i zatiruće.

Buka ovoga svijeta služi upravo za to da nadglasa pjesmu anđelâ, onu ponad Betlehema, koja tijekom povijesti nije ni na čas prestala, i onu ponad crkvice Marije Anđeoske, kroz koju se ona betlehemska postojano prelijeva, i pjesmu anđeosku koja, ma što se u svijetu, među nama, zbivalo, ni na čas ne zamire.

Buka svijeta uporno nastoji nadglasati pjesmu anđelâ koju oni pjevaju nad svakim osmijehom, nad svakom požrtvovnošću, nad svakim bratskim stiskom ruke, nad radošću koju tko ćuti zbog radosti drugih, pjesmu koju ne prestaju pjevati i kada sve u njima plače zbog toga što Ljubav nije ljubljena.

Čovjek može birati hoće li se odazvati buci svijeta ili se uključiti u pjesmu anđelâ, pjevati ju i kada se doima posve nečujna, bezglasna. Pjesma anđelâ ne svjedoči o neprizemljenosti i lepršavosti, o odmaknutosti od zbilje, o neosjetljivosti na ljudska stradanja, nego, upravo naprotiv, o uključenosti u život, o predanoj prisutnosti ondje gdje je najzahtjevnije, najteže. Zbog toga se samo hrabri, oni neskloni oklijevanju, oni koji se ne cjenkaju sa životom, pridružuju pjesmi anđelâ. Oni ne razmišljaju o isplativosti svojih nastojanja, o pobjedama i porazima, nego o tome hoće li poslužiti smislu ili ispraznosti, hoće li obodriti ili zanemariti druge.

Pozorne duše proniču da pjesma anđelâ nalazi putove nedostupne buci, pa buka od tih putova nastoji, kome god uzmogne, kad god uzmogne, odvratiti pozornost. Čuješ li: život te pita imaš li uho za pjesmu anđelâ, predaješ li svoje srce pjesmi anđelâ ili buci svijeta? Nemoj pristati na buku, nemoj dopustiti da te zavede, odvede od tvoje duše. Živi s povjerenjem u pjesmu anđelâ. Pa ako zbog toga budeš i stradavao, odazovi joj se čitavim bićem. Jer premalo je da tvoj život bude išta manje nego pjesma ânđela.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Ključne riječi: anđelibukapjesma anđela