Početna stranica » Paša duhovna fra Rafe Barišića

Paša duhovna fra Rafe Barišića

288 pregleda

Kao apostolski vikar Barišić je s uspjehom radio na poboljšanju prilika u kojima su živjeli katolici u Bosni i Hercegovini. U tu je svrhu 1837. i 1838. napisao predstavke Bečkom dvoru u kojima se žalio na teške prilike u kojima su oni živjeli

Glavni akter najveće pomutnje među bosanskim franjevcima u cijeloj njihovoj povijesti bio je apostolski vikar i biskup fra Rafo Barišić (stariji). U vrijeme njegova upravljanja Apostolskim vikarijatom za Bosnu i Hercegovinu fratri su se u tolikoj mjeri osjećali ugroženima i zakinutima u nekim svojim temeljnim pravima da su u više navrata uporno tjerali pravdu od Travnika i Rima do Beča i Carigrada. Jedna od niza vrlo nepovoljnih posljedica tih zbivanja, poznatih u historiografiji pod nazivom Barišićeva afera, bila je i ta da su se bosanski franjevci i međusobno oštro podijelili. Jedni su bili žestoki protivnici Barišićevi, a drugi njegovi pristaše. Prvima su većinom pripadali oni koji su studirali u austrijskim zemljama, pretežno u Mađarskoj ili u Zagrebu, i bili sljedbenici ilirskoga pokreta, a drugima, konzervativnijima većinom oni koji su studirali u Italiji.

Podjela Bosne Srebrene

Sporove je ponajviše izazivala dvojnost vlasti, s jedne strane Apostolski vikarijat, a s druge uprava provincije Bosne Srebrene. Neslaganja i sukobi uglavnom su se ticali nadležnosti s obzirom na tradicionalne, najvećim dijelom pastoralne povlastice bosanskih franjevaca koje je Barišić htio pošto-poto staviti pod svoju ingerenciju i/ili kontrolu. Barišić je naime upravu Vikarijata nastojao preurediti po uzoru na hijerarhijski centralizam kakav je bio svojstven biskupijama sa svjetovnim klerom. Sukobi su trajali  desetak godina, od 1834. do 1846. godine. Te je, 1846. godine naime Barišićeva afera napokon okončana, i to tako što je odlučeno da biskup mora napustiti Bosnu i otići u Hercegovinu. Uslijedila je zatim odlukom pape Pija IX. i podjela Apostolskoga vikarijata, a potom podjela i same provincije Bosne Srebrene. Privremeni upravitelj i novoosnovanoga Hercegovačkoga vikarijata i novoosnovane Hercegovačke kustodije bio je najprije fra Andrija Karačić, a Barišić je 1847. imenovan prvim službenim apostolskim vikarom Apostolskog vikarijata za Hercegovinu. Osim toga upravljao je i novoosnovanom Hercegovačkom franjevačkom kustodijom dok se ona nije pravno konstituirala. Fra Rafo Barišić rezidirao je najprije u Seonici, a od 1851. godine nadalje u Mostaru. S obzirom na rečeno nije nimalo neobično da je energični i beskompromisni fra Rafo Barišić izazivao brojne prijepore i u Hercegovini. Tako je s jedne strane pridobio naklonost moćnoga Ali-paše Rizvanbegovića i uz njegovu podršku između 1847. i 1851. godine uspio izgraditi rezidenciju u Mostaru, a s druge je strane došao u sukob s Edhem-pašom i s ljubuškim mudirom Ali-begom Kapetanovićem.

Fra Rafo Barišić rođen je 1797. godine u Oćeviji kod Vareša, a umro u Širokom Brijegu 1863. Temeljnu naobrazbu stekao je u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stupio i u franjevački red 1817. godine. Filozofiju i teologiju studirao je u Torinu, i to sa zapaženim uspjehom. Već 1823. stekao je naslov generalnog lektora. Jedno vrijeme predavao je filozofiju u Torinu, a zatim i teologiju u Bologni. U Bosnu se vratio 1830. godine i kraće vrijeme obavljao službu župnika u Zoviku kod Brčkog. Samo dvije godine poslije, tj. 1832., na prijedlog Provincije i moćnoga fra Rafinog strica biskupa fra Gabrijela Barišića, nakon smrti biskupa Augustina Miletića, imenovan je azotskim naslovnim biskupom i apostolskim vikarom u Bosni i Hercegovini. Zbog spomenutih sukoba nekoliko je godina proveo izvan Bosne, kad mu je, između 1842. i 1844. godine, povjerena i vizitacija Barske nadbiskupije, kojom je jedno vrijeme i upravljao.

Kao apostolski vikar Barišić je s uspjehom radio na poboljšanju prilika u kojima su živjeli katolici u Bosni i Hercegovini. U tu je svrhu 1837. i 1838. napisao predstavke Bečkom dvoru u kojima se žalio na teške prilike u kojima su oni živjeli. Godine 1840. uspio je od osmanskih vlasti dobiti i ferman kojim se katolici u pitanjima vjerskoga života stavljaju pod zaštitu Bečkoga dvora. Nakon utemeljenja Hercegovačkog vikarijata puno je uradio i na organizaciji i procvatu katoličke crkve u Hercegovini.

Spisateljska djela

Fra Rafo Barišić s dosta se uspjeha bavio i spisateljskim odnosno prevodilačkim radom. Već za vrijeme studija napisao je na latinskom jeziku dvije rasprave filozofsko-teološkog sadržaja. Izdao je, u Kneževićevoj redakciji, i Bandulavićev lekcionar Pistole i evengjela (Rim, 1842). U vrijeme boravka u Italiji tiskao je u Torinu 1821. godine filozofski spis Conclusiones ex universa philosophia selectae quas publico exhibet certamini…, a zatim, godinu dana kasnije također u Torinu, i teološki spis Theses ex theologia selectaea publica vindicat censura Raphael Barischich. Reagirajući na neke „potvore i laži” objavljene u Srpsko-dalmatinskom magazinu objavio je, kao apostolski vikar Hercegovačkoga vikarijata, i to anonimno u Dubrovniku 1853. godine, polemički spis pod naslovom Obrana pravoviernoga i pravoslavnoga iliti rimo-katoličkoga sveštenstva i naroda u Hercegovini turskoj suprot potvorama i lažima koje se nabacuju u Magazinu Dalmatinskom, izdatu 1851. Sastavljena po jednom svešteniku iz Hercegovine, reda s. o. Frane. U tom spisu Barišić polemički reagira na pamflet arhimandrita Joanikija Pamučine koji se ticao odnosa između katolika i pravoslavaca, a koje su bile objavljene u Srpsko-dalmatinskom magazinu godine 1851. Kao što je rečeno, spis je objavljen anonimno pa se zato njegovo autorstvo jedno vrijeme pripisivalo tajniku apostolskoga vikara fra Marku Kalamutu.

Od Barišićevih prijevoda treba posebno upozoriti na molitvenik Paša duhovna iliti način vješt slišati svetu misu  i pripraviti se za ispovid i sveto pričeštenje… iz talijanskog i latinskoga jezika u slovinski prinešena, koji je objavljen u Rimu 1842. godine. Osim toga tri su Barišićeva prijevoda ostala u rukopisu, i to Filotea Franje Saleškoga, Tumačenje evanđelja za sve nedilje u godini Jeana Craseta  te Kršćanska razmatranja. U rukopisu mu je ostao i nabožni spis Marijin mjesec.

Današnjim će čitateljima, posebice filolozima, Barišićev prijevod molitvenika Paša duhovna biti posebno zanimljiv po Pridgovoru u kojem prevoditelj razmišlja o jeziku i općenito o jezicima, posebice o materinskom jeziku, i o pravopisu (tj. grafiji) kojim se tim jezikom piše. Zato ću iz tog predgovora navesti dva ulomka. U prvome se govori o tome kako bi „našinci” trebali „svojim jezikom sloviti” i nastojati oko toga da ga očiste od pretjeranih stranih utjecaja:

Sramotno se čini mnogim našincima svojim jezikom sloviti, i ako ne začine, pače ne prikinu govorenja naškoga kojom ričim, ol’ mudrogovorkom latinskom osobito ol’ talijanskom, čini im se da je nepodpuno […] i u pisanju rukopisnica vrlo malo naći ćeš gdi neima pomišani izvanjski besjeda brez ikakve potribe i nakićenja od govorenja, dapače s porušenjem i pogrđenjem i jednog i drugog jezika, buduć da se ne prigibaju riči tuđe koje se s našim mišaju po svojim vlastitim upravama, da li se iskreću i štete prigibajući ih na način našega izgovora, n. p. procedira, spancirat se, examinovat, settimana, jedan bot, januar, frustukovat, belćim, aladžak, burazer i druga neizbrojena, ovim prilična, koja toliko neuišu našem jeziku kolik izvraćen gunjac pametnu čoviku.

Drugi se ulomak tiče pravopisa (tj. grafije, slovopisa), za koji Barišić, između ostaloga, kaže da se jedva dvojica pisaca u njemu slažu. To se na prvi pogled može činiti neobičnim s obzirom na to da je Paša duhovna objavljena 1842. godine, kad su ilirci već bili reformirali latiničku grafiju i uveli gajicu. Međutim Barišić je bio oštar protivnik ilirizma smatrajući da se u njemu naziru ideje ruskog panslavizma. Osim toga sljedbenici ilirizma u Bosni Srebrenoj bili su odreda žestoki Barišićevi protivnici:

Što se tiče pravopisa, jedva se dvojica u njemu slažemo, ja sam piso kako me moj puk može razumiti, a i drugi slovinci, a neka svak izgovara po svom običaju. Jezik je jedan, ako je i različite izveo i rasplodio izgovore po dosta prostranomu dilu Europe, koji ga kite i uzvisuju ko mloštvo cvitja i svakojaki grana kite i rese dub svoj. Gdi se riči protežu, oli uzvisuju u izgovoru, stavio sam dva nadslovka:   /, a ostalo svak će po sebi štijući ispravit. Daj Bože da se svi sjedinimo u pravopisu, tada bi još više procvo i ustanovio se naš jezik.