Giovanni Maria Mastai Fretetti rođen je 1792. u obitelji koja je pripadala nižem plemstvu. Godine 1827. postaje nadbiskupom Spoleta, a 1840. imenovan je kardinalom. Za papu je izabran 1846. g. uzevši ime Pio IX. Njegov pontifikat obilježilo je uništenje Papinske države od strane talijanskih revolucionara. Antiklerikalci su ga prezirali, a on ih je smatrao zakletim neprijateljima Crkve i vjere. Izgubivši talijanske teritorije Romagnu i Marche, postao je još tvrdokorniji u svojim stavovima. U Rim je 20. rujna 1870. ušla talijanska revolucionarna vojska i time okončala papinu svjetovnu moć i Papinsku državu. Njegov pontifikat bio je svakodnevno opterećen ujedinjenjem Italije i problemima koje su nove vlasti pravile Crkvi otimajući joj teritorij i mnogobrojna dobra.
Syllabus
Razne manifestacije liberalizma u katoličkoj sredini, često u pratnji neoprezna izražavanja i katkad otvoreno dvoznačna ponašanja, bile su sablazan za mnoge crkvene ljude, koji su nasuprot toj „religiji slobode” i „religiji znanosti” nastojali ponovno potvrditi „Božja prava nad društvom i nad duhovima”. Mnoge je, osim toga, potresla činjenica, koja se oko 1860. doista više nije mogla zanijekati, da se posvuda gdje god bi liberali došli na vlast uskoro uvodilo Crkvi neprijateljsko zakonodavstvo. Ta je misao uznemirivala u prvom redu rimske krugove koji su zbog događaja u Italiji od 1848. više no ikada bili uvjereni da postoji uska veza između načela iz 1789. i razaranja tradicionalnih vrednota u društvenom, moralnom i religioznom poretku. Pio IX., stojeći u središtu kršćanstva, smatrao je sada da mora djelovati kako svojom šutnjom ne bi obeshrabrio onih nekoliko katoličkih nacija koje su ostale još manje ili više vjernima Crkvi.
Krajem prosinca 1864. objavljena je enciklika Quanta cura te joj je pod naslovom Syllabus errorum priložen katalog od 80 izreka koje su se smatrale neprihvatljivima za katoličke vjernike. Tu je papa osudio panteizam i racionalizam, indiferentizam, koji smatra sve religije jednako vrijednima, socijalizam, koji niječe pravo na posjed te podvrgava obitelj državi, pogrešne predodžbe o kršćanskoj ženidbi, slobodno zidarstvo, odbijanje papine svjetovne vlasti, galikanizam koji vršenje crkvenog autoriteta želi učiniti ovisnim od autorizacije od strane građanske vlasti, etatizam koji zahtijeva monopol u školstvu te dokida redove; naturalizam koji smatra napretkom što ljudska društva ne poštuju religiju i koji, kao ideal, zahtijeva da se laiciziraju ustanove, da se rastavi Crkva od države i da se dade apsolutna sloboda religiji i tisku.
Prvi vatikanski sabor
Najvažnije postignuće njegova pontifikata svakako je sazivanje Prvoga vatikanskog sabora i definiranje dogme o papinoj nezabludivosti. Odluka Pija IX. da sazove koncil mora se shvatiti u pastoralnoj perspektivi reakcije protiv naturalizma i racionalizma koju je slijedio od početka svojega pontifikata i koja je u biti smjerala prema tomu da katoličkom životu ponovno pruži središnju točku u temeljnim datostima objave. Koncil je otvoren 8. prosinca 1869. u prisutnosti od oko 700 biskupa, dakle dobre dvije trećine svih onih koji su imali pravo sudjelovati na koncilu.
Dok su se u koncilskoj dvorani mudrom sabranošću obrađivali malo uzbudljivi tekstovi, u središte svih rasprava došlo je definiranje dogme o papinoj nezabludivosti. Generalna se debata svela na raspravu o oportunosti jedne takve definicije te se u nekim točkama vodila vrlo strastveno i izazivala je velike i žestoke rasprave među sukobljenim stranama. Većina je, ipak, nakon dugotrajnih rasprava, zaključila da odobri konačan tekst dogmatske konstitucije Pastor aternus 18. srpnja 1870. kojom se proglašava dogma o papinoj nezabludivosti. Biskupi okupljeni u bazilici sv. Petra na I. vatikanskom koncilu (1869./70.) velikom su većinom glasova (533 za i 2 protiv) izglasali Konstituciju Pastor Aeternus (Vječni Pastir) o Crkvi Kristovoj, poznatijoj kao konstituciji kojom je u trećem poglavlju svečano proglašena dogma o papinu primatu i u četvrtom poglavlju o papinoj nezabludivosti. Premda su četiri poglavlja te konstitucije s pripadajućim kanonima trebala biti dio jedne puno opširnije konstitucije o Crkvi, prilike u kojima se Koncil odvijao nisu dopuštale da se to ostvari.
Navodeći da papa ima „puninu moći” u upravljanju Crkvom daje se na znanje da sve što podliježe crkvenom autoritetu principijelno nije izvan vlasti rimskoga biskupa. Koristeći pojam „suprema illa Romani ponitificis potestate” naglašava se, protiv mišljenja galikanista, kako papa ima ne samo prednost i prvenstvo nego da je njegova moć vrhovna i potpuna. Osim toga njegova je moć „oridinaria” i „immediata” (DH 3060) spram svih mjesnih Crkava i svih vjernika. Izričaj da je njegova vlast redovita ništa ne govori o učestalosti i načinu njezina vršenja, nego da papa tu vlast ima snagom svoje službe.
Četvrto poglavlje konstitucije govori o nezabludivom papinu učiteljstvu. Ta je nezabludivost na djelu kada papa naučava „ex cathedra” o pitanjima vjere i morala. Zaključuje se da je rimski papa ne može zabluditi u pitanjima vjere i moralnoga nauka kad naučava ex cathedra.
Što to znači? Odgovor se nalazi u samoj konstituciji: „Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve” (DH 3074). Time je jasno da se nezabludivo naučavanje „ex cathedra” razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja, čak i ako su učiteljske i pastirske naravi, ako nemaju definitivan i time nezabludiv karakter. Stoga se u kasnijim teološkim raspravama nikada nije s preciznošću moglo reći koje su papine odluke „ex cathedra” prije I. vatikanskoga koncila. Nakon I. vatikanskoga koncila to je sigurno slučaj s proglašenjem dogme o Uznesenju BDM. U govoru o papinoj nezabludivosti važno je istaknuti da konstitucija naglašava kako su papine odluke „ex cathedra” nepromjenjive, ne snagom suglasja Crkve nego po sebi: „ex sese, non autem ex consensu Ecclesiae”. Sljedećih tjedana nastavio je koncil svoje poslove polaganijim ritmom jer je većina saborskih otaca tijekom ljeta napustila Rim zbog vrućine i njemačko-francuskoga rata. Talijanska okupacija Rima 20. rujna definitivno je prekinula koncil, te je papa 20. listopada objavio da je on odgođen sine die.
Završetak rasprava nije, međutim, donio nikakvo neposredno smirivanje duhova. Agitacija je trajala još neko vrijeme te je bilo i otpada od vjere, pogotovo u zemljama njemačkoga jezika u kojima se oko nekih sveučilišnih profesora koji su se prizivali na Döllingera oblikovao tzv. „starokatolički” raskol. Iako rasprave o učincima Prvoga vatikanskog sabora traju i danas, sigurno je da je on označio novi pravac u razvitku Crkve koja se otada prestala opterećivati svjetovnim posjedima i političkim problemima. Papa Pio IX. umro je 1878. godine nakon najdužega pontifikata u povijesti.