Početna stranica » Papa Leon III.

Papa Leon III.

471 pregleda

Najdalekosežnija odluka Leona III. bila je da veže i sebe i Crkvu uz Franke, posebno uz njihova moćnoga vladara Karla Velikoga u kojem je vidio zaštitnika od svih neprijatelja Crkve

Papa Leon III. rođen je u Rimu 795. g. gdje je i umro 816. g. nakon dvadesetogodišnjega upravljanja Crkvom (795. – 816.). Sudjelovao je u rješavanju mnogih teoloških i političkih sukoba toga vremena. Nastojao je obnoviti dijalog između Rima i Carigrada koji se ticao pitanja Kristova božanstva. Rasprave su se vodile oko riječi „Filioque” koja je bila nadodana Vjerovanju. Bizantinci su smatrali da to zadire u samu bit Trojstva i da se taj dodatak ne treba koristiti u Vjerovanju. Kako bi spriječio daljnje nesuglasice, papa Leon je odredio da se dodatak „Filioque” može, ali i ne mora koristiti u Vjerovanju.

Zaokret prema Francima

Najdalekosežnija odluka Leona III. bila je da veže i sebe i Crkvu uz Franke, posebno uz njihova moćnoga vladara Karla Velikoga u kojem je vidio zaštitnika od svih neprijatelja Crkve – zbog toga je umalo platio glavom. Naime, zbog njegove očite sklonosti prema Karlu Velikom u Rimu je sve više jačala antifranačka struja. Grupu su predvodila dva nećaka pape Hadrijana koji su i sami pretendirali na papinski položaj i nisu se mirili s time što se nisu dočepali papinskoga prijestolja. Stoga su tijekom jedne procesije napravili zasjedu i sa svojim plaćenicima uspjeli oteti papu i zatvoriti ga u jedan rimski samostan. No iste noći su ga njegove pristaše uspjele osloboditi iz zatočeništva i spasiti i od mogućega ubojstva. Kratko nakon toga, čim se oporavio od zadobivenih rana tijekom otmice, uputio se u Franačku, ususret Karlu tražeći od njega i vojnu i političku potporu što mu je Karlo velikodušno obećao. Istovremeno je potvrdio dokument po kojemu papi ne može nitko suditi.

Papa Leon III. je otišao još jedan korak dalje u vezanju Crkve uz Franke te je dao izbrisati ime bizantskoga cara iz liturgijskih molitvi i mjesto toga upisati Karlovo ime. U tom se trenutku javila misao ne bi li se carski naslov kao takav mogao vratiti iz Bizanta u Zapadni Rim i prenijeti na samoga Karla Velikoga. Kao da je položaj upravo tražio da se izvrši translatio imperii. Čini se da su već 796. u Rimu o tome razmišljali. Nakon što je u Carigradu svrgnut Konstantin VI. u korist svoje majke Irene godine 797., na Zapadu je isticano da na Istoku više uopće nema cara, nego da je vlast uzurpirala jedna žena.

Kao što smo rekli, godine 799. papa Leon je pošao u Paderborn pred Karla. U isto vrijeme papinstvo je zapalo u duboku dekadenciju pa je ovisilo o milosti franačkoga kralja. Sve te okolnosti kao i činjenica da je Karlo zavladao cijelom zapadnom Europom od Saske i Panonije pa sve do Španjolske (s granicom na rijeci Ebru), stvorile su povoljne uvjete da se zamisao o obnovi carstva na Zapadu i ostvari.

Sveto Rimsko Carstvo

Karlo Veliki je za Božić 800. godine došao u Rim. U božićnoj noći, vrlo raskošno i uz veliko slavlje, papa Leon ga kruni carskom krunom u crkvi sv. Petra. Papa je Karla okrunio za cara s obrazloženjem da tada više nije bilo rimskih careva budući da je u Carigradu vladala carica Irena. Papa mu je osobno stavio krunu na glavu pa ga uz oduševljeno odobravanje Rimljana proglasio carem. Tom njegovom krunidbom nastaje Sveto Rimsko Carstvo.

Tijekom ovoga zanimljivog razdoblja Karlu dolazi jedna delegacija iz Jeruzalema (koji je tada bio u arapskim rukama) i u ime jeruzalemskoga patrijarha predaje mu zastavu i ključeve Svetoga groba, Kalvarije i samoga grada Jeruzalema. Povodom toga događaja stoljećima poslije francuski kraljevi će se smatrati zaštitnicima Svetoga groba. Karlova krunidba za cara izazvala je prosvjed Bizanta u kojemu je u međuvremenu Irena svrgnuta, a carem postao Nikefor I. Izbio je i rat koji je završio mirom u Aachenu 812. godine. Međutim, Bizant je tim mirom odlučio priznati Karlu carski naslov. Tako su se u Bizantu tek nakon pada Irene 812. godine udostojali bar pro forma, priznati Karlovo carsko dostojanstvo, tako što su mu priznali neko drugorazredno carstvo na Zapadu. Ali time je ipak oživjelo zapadno carstvo. Ideja carstva preživjela je i onaj užasni slom koji je potpuno, i politički i kulturno, upropastio karolinško carstvo pod Karlovim nasljednicima; ta je ideja povijesti Zapada dala sadržaj i smjer i tijekom sljedećih stoljeća. Karlo Veliki umro je 814. u Aachenu, a sahranjen je u jednom antičkom sarkofagu u kapeli palače. Potomstvo mu je s pravom dalo naslov „Veliki”. „Svetim” je proglašen istom 1165. od protupape Paskala III. na traženje Friedricha Barbarosse. Iako Rim tu kanonizaciju nije preuzeo, dopustio je ipak sve do danas da se Karlo štuje kao mjesni svetac.

Karlo Veliki: rex et sacerdos

Karlovo shvaćanje vladavine nosilo je također pečat teokracije. Starozavjetne koncepcije snažno su utjecale na njegovo mišljenje. U krugu svojih pouzdanika volio je da ga zovu kraljem Davidom. Svoju funkciju obavljao je kao od Boga poslani i pozvani vođa i zaštitnik kršćanstva novoga Božjeg naroda. Još na frankfurtskoj sinodi 794. uzeo je naslov „rex et sacerdos”, a 796. svoju kraljevsku dužnost sažeo je u jednom pismu papi Leonu III. ovim riječima: „Naša je zadaća da svetu Kristovu Crkvu izvana zaštitimo oružjem da ne podlegne pred navalama pogana i da je nevjernici ne opustoše, a iznutra da osiguramo opće priznavanje katoličke vjere. Vaša je zadaća da poput Mojsija, rukama koje su uzdignute prema Bogu, pomažete naše vojne napore da biste za kršćanski narod uvijek i svagda izmolili pobjedu nad njegovim neprijateljima.”

Od Bizanta je Karlo dobio i poticaj da razvije svoju vlastitu carsku i državnu zamisao. Kao „vladar Europe” ostvario je, otprilike do 800. godine, političko jedinstvo zapadnoga svijeta. Njegova golema država mogla se dostojno mjeriti s arapskom velesilom i s Bizantskim Carstvom. Karlova država bila je treća velesila sredozemno-zapadnoga svijeta. S bagdadskim kalifom Haranom al-Rašidom Karlo je održavao veze, a s Bizantom je mjerio svoje snage. Karlov stav prema Carigradu bio je s jedne strane određen političko-vojnički, a s druge strane idejno. Papa Leon III. je najzaslužniji za Karlov uspon i savezom s njim je našao zaštitnika Crkve kojom je vrlo uspješno upravljao tijekom dvadeset godina svoga pontifikata.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!