Priča o Paganinijevoj jednoj žici ne ostavlja ravnodušnim nikoga. Nosi snažnu poruku i poticaj. Priča glasi ovako: „Na jednom koncertu, pred punom dvoranom, Paganini je izvodio jedno od svojih najtežih djela. Uživao je u koncertu i izvedbi zajedno s cijelim orkestrom i publikom. A onda se dogodilo nešto neočekivano. Pred sam kraj koncerta pukla je žica na njegovoj violini. Bio je vrlo iznenađen i ljut što se dalo pročitati na njegovom licu. No, nije se zaustavio. Nastavio je svirati improvizirajući. Uskoro je pukla i druga žica, a onda i treća. Tri žice su visjele na violini, a ona je nastavio svirati na samo jednoj žici i odsvirao djelo do kraja.
Publika je skočila na noge. Pljeskala je umjetnikovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti, improvizaciji i dovršenom koncertu u gotovo nemogućim uvjetima. Uskoro je Paganini zamolio publiku da sjednu što su oni i učinili. Tada je Paganini podigao svoju violinu, klimnuo glavom dirigentu i započeo svirku uz riječi: „Paganini i jedna žica!“ Sa samo jednom žicom na violini, odsvirao je zadnju predviđenu skladbu dok je publika ostala u čudu i promatrala kako, u zanosu duha, nemoguće pretvara u moguće.“
Ova priča svjedoči da naši životi mogu biti ispunjeni problemima, razočranjima, neizlaznim situacijama i svime negativnim. S druge strane svjedoči da to sve ne mora biti tako i da smo za to odgovorni mi. Ako puknu neke životne žice, ostao je instrument, tj. mi. I to je dovoljno ohrabrenje i poticaj da se krene dalje u nove pobjede jer uvijek postoji barem jedna žica koja je ispravna i s kojom se može improvizirati. Samo s tom jednom žicom se može improvizirati predivna životna glazba.
Pitamo se kako u ovoj „ludnici“ pronaći nešto lijepo što će nas usmjeriti prema skladanju najljepših životnih skladbi? Vrlo jednostavno. Umjesto da konzumiramo tuđe ideje i mišljenja, pogledajmo oko sebe i vidimo svu ljepotu i radost. Stvar je samo do oka koje gleda i do naše percepcije, odnosno reakcije na iznenadnu situaciju.
Dnevno nam se može dogoditi bezbroj lijepih situacija, a samo jedna ružna koja će biti dovoljna da zasjeni sve one lijepe. Na kraju dana ćemo samo o toj ružnoj razmišljati i njoj povećavati važnost. Prestanimo se brinuti o žicama koje su popucale jer ih ne možemo odmah i na brzinu popraviti. Potražimo onu koja je ispravna, s kojom se može improvizirati i skladajmo najljepšu melodiju.
