Oduševljavaju me priče o ljudima koji su herojski trpjeli, ali istovremeno izazivaju u meni i strah. Plašim se da nikad ne bih mogao biti tako hrabar kao što su ti ljudi bili. Jeste li se i sami ikada zapitali, na primjer, biste li riskirali sve da sakrijete nekog Židova od nacista? Ili, biste li mogli umrijeti u plinskoj komori umjesto nekoga, kao što je to učinio Maksimilijan Kolbe?
Doista volim svoj jednostavni, gotovo bezbolni, život. Kad se dan privodi kraju, dok pijem kavu u uredu, svjestan sam da vodim iznimno lagodan život. Stoga se često zapitam, što sam doista u životu napravio, stvorio. Jesam li uistinu snažan i karakteran, kao što mislim da jesam? Što ako bih preko noći izgubio sve? Kako bih ustvari reagirao?
Postoji zapravo psihološki fenomen poznat kao „posttraumatski rast”. On pojašnjava da je patnja ponekad dobra za nas. Suočavanje s traumom zapravo potiče naš osobni razvoj i stvara pozitivne promjene u našem životu. To znači da živjeti jednostavan i lagodan život, bez ikakvih problema i poteškoća, nije uvijek najbolja situacija za nas. Heroji nastaju jedino u izazovnim okolnostima, a njihove kvalitete ustvari proizlaze iz proživljene patnje.
Pokojna Majka Marija Angelica, pripadnica družbe Siromašnih sestara klarisa od vječnog klanjanja i utemeljiteljica svjetovne katoličke televizije EWTN, objasnila je to i iz duhovne perspektive, pišući: „Svaka bol koju smo podnijeli s ljubavlju, svaki križ koji smo prigrlili, na korist su svakomu čovjeku, ženi i djetetu.” Ona ističe dalje da patnja iscjeljuje i potiče unutarnji rast. Iako nije zdravo priželjkivati trpljenje ili ga tražiti, može nam biti ohrabrujuće da pročitamo primjere drugih, osobito naizgled običnih ljudi poput nas, kako se nisu dali zaplašiti, nego su kroz patnju postali jači. Možda su ove osobine skrivene negdje i u nama i samo čekaju da budu otkrivene.
Ovih pet žena suočile su se s najgorim mogućim zlom – Holokaustom, ali su iz njega izašle kao pobjednice.
Sophie Scholl bila je članica pokreta protiv Nacističkog otpora u Njemačkoj sve dok u dobi od 21 godine nije bila uhićena i pogubljena. Prije nego što je rat izbio, često je na slikama viđena kako se smiješi i zabavlja, ali patnja i zlo koji su nastupili, otkrili su njezinu hrabrost u susretu sa smrću i samozatajno herojstvo u njezinoj obrani dobrote. Dosad su snimljena dva filma o Sophie: Bijela ruža i Sophie Scholl: Posljednji dani. I jedan i drugi prikazuju napeti užas koji ju je snašao i hrabrost koju je pokazala usred ludila nacističkih ispitivanja.
Stoga, premda se jedni drugima možemo činiti običnima i tihima, nemojmo podcjenjivati skrivene snage u nama koje samo čekaju da budu otkrivene.
Anne Frank poznata je po dnevniku koji je pisala dok se skrivala od nacista. Iako je naposljetku uhićena i umrla u zatvoru, kroz svoje pisanje izašla je kao pobjednica. Kroz dvogodišnje razdoblje skrivanja, njezino pisanje raste u suptilnosti i zrelosti te se ona izmiruje sa sestrom i majkom s kojima je ranije bila u sukobu. Kroz proživljenu patnju, ona stiče životnu mudrost nepriličnu za njezine godine i postaje talentirana spisateljica u dobi od 14 godina. Otvara se ljudskim odnosima, duhovnosti i postaje svojevrsna otvorena knjiga, djelo žive umjetnosti. Nacisti su oduzeli njezin život, ali njezine hrabre riječi još uvijek čitaju i proučavaju učenici.
Kada promišljamo o poteškoćama i borimo se s teškim životnim situacijama, i sami rastemo i širimo duhovne vidike.
Edith Stein bila je Židovka prije obraćenja na katoličanstvo. Iako ju je rat zatekao u karmelićanskom samostanu, nacisti su je i dalje smatrali Židovkom. Uhitili su je zajedno s njezinom sestrom i poslali u logor smrti. U logoru je Edith potpuno zapostavila vlastitu udobnost i sigurnost i posljednje dane provela je brinući se za druge. Kao mlada žena, Edith Stein je tjeskobno razmišljala o prolaznosti i značenju njezina života, ali je kasnije doživjela duhovno buđenje. Nacističko progonstvo značajno je pridonijelo tome. Svoj je život doživjela kao dar koji treba razdati dalje, a patnja koju je iskusila pružila joj je priliku da živi svoju sudbinu.
Iz patnje često izrasta ljubav i suosjećanje i kod nas.
Sofka Skipwith rođena je 1907. godine kao ruska princeza pod nazivom Sofija Dolgorouky. Nakon ruske revolucije 1917. godine, njezin život princeze više nije bio siguran, pa je Sofka emigrirala i nastavila živjeti na raznim mjestima u Europi. Međutim, u svibnju 1940. bila je na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Dok se brinula za svoju majku u Parizu, nacisti su osvojili grad, a nju su zatočili u logor. Tu je saznala da su Nijemci srušili avion u kojemu je bio njezin muž i on je poginuo. Osobna tragedija nije ju međutim spriječila da osmisli mnogobrojne planove kako bi pomogla ostalim zatvorenicima u bijegu, uključujući i slanje tajnih poruka napisanih unutar kutije cigareta ili skrivanje bebe u košari kroz rupu u ogradi. Bila je zaslužna za spašavanje stotinu života tijekom svojeg zatočeništva.
Ako patnja stvara u nama empatiju i potiče nas na nesebičnost, tada smo iz nje izrasli jači i bolji.
Etty Hillesum
U koncentracijskom logoru Westerbork, Etty je doživjela duhovno buđenje. Ona piše: „Ta dva mjeseca iza bodljikavih žica, bila su dva najbogatija i najintenzivnija mjeseca moga života, u kojoj su moje najviše vrijednosti bile duboko potvrđene. Naučila sam voljeti Westerbork.” Odbila je postati žrtvom, a kroz patnju je pronašla novi unutarnji život koji nikada prije nije poznavala.
Vrijeme nevolje ustvari nas podučava da razvijamo svoje unutarnje kapacitete i oslanjamo se na njih.
