Neko vrijeme osjećamo mir koji smo toliko dugo čekali, uživamo u slobodi i novim mogućnostima koje nam se otvaraju. A onda se čudimo kako smo završili na sličnom mjestu pitajući se kako je moguće da uvijek naiđemo na situacije i ljude s kojima „nešto nije u redu”. Ponovno gunđamo, žalimo se, optužujemo i odlazimo. Tražimo sreću negdje drugdje. „Nikad se ništa neće promijeniti”, ponavljamo u začaranom krugu dok ne shvatimo da je jedina promjena koja se mora dogoditi u nama samima.
„Hvala ti što me nisi ostavila”, govori mi suprug jedne večeri dok ga nježno masiram ljekovitim uljem. „Hvala i tebi”, odgovorim mu.
Godinama smo imali probleme, nismo znali komunicirati, dopustili smo razlikama u odgoju i podrijetlu da postanu velike prepreke. Često sam razmišljala o tome kako bi nam možda svima bilo lakše kad bih otišla. Koliko god smo pokušavali zaštiti naše sinove od prepirki i konflikta, djeca osjete patnju svojih roditelja.
Nisam otišla zato što sam, poučena prijašnjim iskustvima, već znala da će me odlazak samo vratiti u začarani krug vječnoga traženja sreće na krivim mjestima. Odlučila sam ostati i pokušati nešto sasvim drugačije – napraviti radikalnu promjenu u sebi. Tražila sam to i od njega i sljedećih nekoliko godina bila bih frustrirana i ljuta kad bih ocijenila da se ja mijenjam, a on ne.
Temeljite promjene zahtijevaju i potpuno drugačije misli i ponašanje.
Raditi na sebi
Nakon mnogo vremena shvatila sam da su moja frustracija i očekivanja promjene kod moga supruga dio problema – ostatak onoga dijela mene koji se nije želio mijenjati. Dijela koji sebi želi dati za pravo i stvoriti (trenutni) osjećaj kontrole nad situacijom. Kao neizliječena gripa ili upala za koju samo nismo uzeli propisanu dozu antibiotika.
Lakše je vidjeti propuste i nedostatke kod drugih, nego priznati svoje. Teško je kloniti se negativnih misli. Istovremeno, izgovarati riječi promišljeno i s puno razumijevanja i ljubavi zahtijeva veliku disciplinu koju je gotovo nemoguće imati u našim ubrzanim, prenatrpanim i napetim životima. Zašto se uvijek ja moram mijenjati i raditi na sebi? pitanje je koje mi je oduzimalo mir i napredak i gnjavilo me sve dok ga nisam postavila drugačije: Kako je divno što imam priliku uvijek rasti i raditi na sebi!
Zaključila sam da nikakvim riječima neću moći utjecati na nečiju unutarnju promjenu. Pogotovo ne kod svoga supruga… Znala sam da ga moram pustiti i koncentrirati se na svoje misli, reakcije, ponašanje. Umjesto da gunđam zbog njegovih jutarnjih rutina koje su mi smetale, stvorila sam vlastitu. Započela bih dan odlukom da manje sudim i više volim. Navečer, prije spavanja, ocijenila bih koliko sam u tome uspjela. Neki dani bili su bolji, neki lošiji. Neki su bili sramotno ponižavajući jer bih dala da me stare rečenice i misli „pumpaju” protiv novoostvarenoga mira. Ali svakoga dana dala sam sebi pohvalu – ne za rezultat nego za odluku i spremnost da napravim pozitivan pomak. Dan po dan postajala sam mirnija i ispunjena zahvalnošću i životnom radošću.
Onda je došla bolest.
Nisam otišla zato što sam, poučena prijašnjim iskustvima, već znala da će me odlazak samo vratiti u začarani krug vječnoga traženja sreće na krivim mjestima. Odlučila sam ostati i pokušati nešto sasvim drugačije – napraviti radikalnu promjenu u sebi
Odjednom više nismo imali čitavu vječnost da se mijenjamo i da odbacimo sve što nas je sprečavalo da živimo u ljubavi. Gledala sam kako moj suprug prelazi s polaganoga hoda u petu brzinu. Svakodnevno je skidao nove slojeve nakupljenoga bijesa, frustracije, nezadovoljstva, strahova i otkrivao osobu koju su život i obveze potisnule u drugi plan – osobu koju sam čekala. A ja sam učila novi smisao bezuvjetne ljubavi. Ljubavi koja voli i ne traži baš ništa… Ni potvrdu, ni zahvalu. Koja se makne kad smeta, koja zašuti u vrijeme svete tišine i koja zna suzdržati glas koji kaže: „Zar ti to ja nisam prije sve rekla?”
„Nije nam trebao karcinom da bismo se konačno našli u Ljubavi”, složili smo se oboje. Nažalost, mi ljudi često trebamo nešto što će nas dobro potresti da bismo shvatili smisao života. No i tada, ako ostanemo i ne bježimo, počinjemo uistinu živjeti.
Kad je odlazak neizbježan
„Lako je tebi govoriti. Tvoj suprug je predivna osoba. I nije te fizički maltretirao”, kaže mi prijateljica nakon teške rastave i još težega, toksičnoga braka. Naravno, u situacijama u kojima nam je ugrožen život fizičkim, emotivnim i psihološkim nasiljem prvo se moramo fizički udaljiti, a onda započeti raditi na sebi, na mjestu gdje smo sigurni i gdje možemo slobodno disati i živjeti bez straha.
Mlada djevojka s kojom sam radila u zatvoru strepila je od povratka kući. Bila je kažnjena za prodaju droge. Vlastiti otac ju je naučio nabavljati, prerađivati i dilati drogu. Prijatelji su je podržavali u biznisu koji im je svima omogućavao dobre tulume, putovanja, dizajnersku garderobu i skupe aute. U pet godina zatvora shvatila je da zapravo želi nešto sasvim drugo – život ispunjen mirom i ljubavi, uz obitelj i djecu. Pohađala je svaki program koji joj je bio ponuđen u tom zatvoru i izgradila se u osobu na koju je i sama bila ponosna.
„Znam da me nitko neće prepoznati kad se vratim. Očekivat će da budem ona stara ‘ja’ koja je uvijek spremna za akciju. Bojim se da ću pogriješiti i zato ne idem doma. Mijenjam sredinu. Ne želim više biti dio zajednice u kojoj se kolektivno uništavamo. Spoznala sam da me Bog stvorio za velika djela”, zaključila je. Odlučila je završiti koledž i izgraditi život za koji su joj uvijek govorili da ga nikad neće imati.
Na jedan od naših razgovora došla je ljuta i nervozna. Stražar koji joj već nekoliko tjedana ide na živce svojim neprimjerenim ponašanjem podigao joj je tlak tako da se jedva suzdržala. Kako da promijeni tu situaciju? Nije bilo moguće odmaknuti se od njega fizički.
Kad sam joj ukazala na to da možda taj stražar ima problema s obitelji ili ima neku duboku neizliječenu bol, u nekoliko minuta je osmislila kako će ga pozvati na razgovor s predstojnikom zatvora i pitati ga kako mu ona može olakšati sate na poslu – jer im je oboma u interesu da u zatvoru ne bude problema. I njezin i njegov život bit će tada lakši i ugodniji.
Postoji razlog
„Moj sin se neće igrati s tim nepristojnim djetetom koje psuje”, buni se moja susjeda. A možda baš tom djetetu nedostaju prijatelji koji će pozitivno utjecati na njega. Možda to dijete osjeća samoću ili da nije dovoljno dobro, talentirano, pametno, jer ga možda netko stalno uspoređuje s „boljom” djecom… Možda upravo to dijete treba moga sina koji će ga voljeti, prihvatiti i dati mu priliku.
Koliko puta dnevno svojim postupcima, mislima i ružnim komentarima i sami pridonosimo nezadovoljstvu, nepravdi, nasilju? Izgovaramo riječi koje optužuju, nanose bol i osuđuju one kojima je najviše potrebna pomoć.
Osim u situacijama u kojima nam je uistinu ugrožen život, odbacivanje pojedinaca, odlasci, prebacivanje krivnje na supružnika ili društvo, samo je izgovor za ono što je najteže – temeljitu promjenu našega razmišljanja, čvrstu odluku za ljubav. Jer prihvatiti životne teškoće zapravo je dar koji nam pomaže da učimo, rastemo, brišemo loše navike i predamo se Ljubavi. Tako ćemo postati ljudi kakvi smo stvoreni – nositelji života, ljubavi i svjetla. Kao takvi, postajemo promjena koju i sami želimo.