Osnovna atribucijska pogreška je stručni naziv koji je definirala socijalna psihologija, a važi za situaciju kada se pretpostavlja da je reakcija osobe rezultat njezina karaktera, a ne situacije u kojoj se trenutno nalazi. Obično to svi svakodnevno radimo. Naprimjer, ako nam netko oduzme prednost u prometu, obično ćemo reći kako je on neiskusan vozač, a rijetko tko će se od nas zapitati zašto je, zapravo, to učinio i što ga je spriječilo. Možda su mu retrovizori bili loše namješteni ili je, pak, promašio skretanje pa se uspaničio. Svako to objašnjenje je moguće i prihvatljivo, ali opet smo skloniji zaključku da je to učinio zbog svoje nepažnje i neiskustva.
Prilikom jednoga istraživanja među školskom djecom s ciljem da se ustanovi u kojim okolnostima bi školska djeca bila sklona varanju, skoro da nije bilo učenika koji je cijelo vrijeme bio pošten ili koji je cijelo vrijeme varao što znači da odgovor na istraživanje varaju li učenici ili ne ovisi o okolnostima u kojima se oni nalaze bilo da je to u prisustvu odrasle osobe, tijekom pisane provjere znanja i slično. Iako mislimo da je nepoštenje osobina karaktera kojoj su neki više, a neki manje skloni, ipak se čini kako okolina ima daleko veći utjecaj nego što mislimo.
U vrijeme kada je Teorija redoslijeda rođenja bila popularna, ljudi su se u svojim obiteljima ponašali sukladno značajkama te teorije što se odnosilo na to tko je u obitelji rođen prvi, tko drugi, pa treći itd. Tako su djeca koja su rođena prva po redu bila autoritativna u krugu obitelji, a druga su bila kompetitivna, odnosno suparnički raspoložena. U tome se iščitava primjer osnovne atribucijske pogreške. Ako upoznate neku osobu u obiteljskome ozračju, vrlo lako ćete pomisliti da su neke od tih osobina sastavni dio njihova karaktera. Pa ako je to tako, onda se vrlo često postavlja pitanje zašto smo skloni raditi pogreške u svojim procjenama drugih osoba?
Ljudski mozak nastoji dati smisao složenome svijetu koji nas okružuje u kojemu postoji više informacija nego što bismo ih mi ikada mogli procesuirati pa onda mozak želi pojednostaviti ono što može. Vrlo često ne poznajemo sve detalje o situaciji ili okruženju neke osobe pa je onda najlakše pretpostaviti kako ih način na koji oni trenutno djeluju opisuje i pokazuje tko su oni u stvarnosti. Na kraju pretpostavljamo da je sve ono što smo saznali o određenoj osobi, zapravo nepromjenjivo.
Istina je da naši postupci u velikoj mjeri otkrivaju naše karakterne osobine, ali je jednako tako važno upamtiti da nekoliko iznimnih situacija ne nude mnogo informacija o nekoj osobi, a to pak znači da zaključke ne smijemo brzo i olako donositi.
