Gotovo svi duboko u sebi razumiju što su praštanje i osveta. Cilj osvete je nanijeti istu ili veću bol i patnju nego je bila prvobitna pri doživljenoj manjoj ili većoj nepravdi, a podrazumijeva i uzimanje pravde u ruke pojedinca ili manje skupine izvan legitimnog sustava pravde, etičkog i moralnog ponašanja. Starozavjetna filozofija oko za oko zapravo pokušava ublažiti takve pojave, a sv. Pavao ide i dalje pa kaže da samo Bog ima moralno pravo na osvetu. “Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je osveta, ja ću je vratiti, veli Gospodin. Naprotiv: ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu. Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo”. (Rimljanima 19,21).
Cilj praštanja je cijeloživotni ljudski izazov u nastojanju učinkovitog i adaptivnog nošenja s povredama, namjerno ili nenamjerno zadobivenim od drugih. Onaj tko u tome uspije prestaje biti poput crtanog Callimera i ne osjeća gorčinu, jer je uzdignut na višu razvojnu razinu.
Ideja oprosta i praštanja uključuje postojanje žrtve i onoga koji je nanio uočene ozljede ili nepravdu. Niz je mogućih ishoda tog odnosa. Na primjer, oni koji su počinili zlodjela mogu od žrtve tražiti uvjetni oprost, u vidu isprike, ili se mogu pokušati iskupiti na neki način, nadoknaditi štetu. No, ako prijestupnik uživa u svom zlodjelu ili mučenju žrtve, teško da će se to dogoditi. Religija čak i takvima nudi pomoć, ako nakon priznanja krivnje traže oproštenje od samoga Boga. Time grešnik zapravo postaje žrtva svoga nedjela.
Nažalost, postoje toliko grozni zločini kod kojih oprost doista nije moguć i ne zaslužuju bilo kakvu ispriku, ali u većini slučajeva ipak je moguće barem razumijevanje okolnosti počinjenja, koje ih, naravno, ne opravdava.
S gledišta žrtve, moguće je dati ili ne dati oproštenje onima koji su nanijeli traumu, ovisno o sposobnosti, kapacitetu za praštanje. Glavni znak da je postignuto intrapsihičko praštanje je oslobođenje od nametljivog promišljanja o temi nanesene nepravde, od fantazija za nekim oblikom osvete ili odmazde ili odustajanje od očekivanja isprike. Dakle kada misao o uvredi ili traumi prestane biti središnja tema osobe, mada to ne znači da je ona i zaboravljena, počinje autentično, istinsko praštanje, koje uvijek uključuje razumijevanje dubine i opsega napada. Idealno, praštanje bi trebalo uključivati nastavak prethodnog odnosa, nakon što se žrtva očituje o tome kako je sve završeno i oprošteno, što može, ali ne mora uključivati i postizanje zadovoljštine.
Postoje i drugi slučajevi nastavka prethodnog odnosa po tipu oprostiti, ali ne zaboraviti, kada žrtve potisnu svoju ljutnju i zapravo ne riješe problem, što predstavlja tzv. pseudo-oprost, jer je zapravo mazohistička reakcija formacije ili potiskivanje bijesa u korist prilagodbe. Slično je i s prebrzim ili “previše lakim” oprostom, koji se susreće kod osoba kojima struktura ličnosti ne dozvoli izražavanje agresije, pa mogu minimalizirati ili odbaciti svoj bijes, ponuditi i drugi obraz ili pokušati zaboraviti što se dogodilo. Takve osobe imaju teškoće u toleriranju ljutnje općenito, a svoju krivnju ili osvetu mogu izraziti kroz neke simptome, npr. poremećaje hranjenja ili neko destruktivno ponašanje, sve do suicidalnih pokušaja. Drugi tip postaje ovisan o agresivnosti, preokupiran osvetom, što je značajna prepreka psihičkom razvoju, inhibira kreativnost, radnu i sposobnost za uživanje, slobodno i spontano ponašanje, otvaranje novim iskustvima i izazovima. Prije svega ona generira nedostatak povjerenja prema drugima temeljen na obrani od srama i strahu od ponovnog traumatiziranja.
Sadističko uživanje u osveti može značiti potrebu za kontrolom, ali i obranu od osjećaja ništavila.
Tako pitanje praštanja postaje pitanje sposobnosti nošenja s emocijom gnjeva, vezanog uz traumatsko iskustvo, stvarne ili zamišljene povrede koje se zapravo događaju od najranijeg djetinjstva. Nanose ih namjerno ili nenamjerno različiti “značajni drugi”, prije svih – roditelji. Ako ne postoji kompetencija za rješavanje konflikata ili ljutnje izazvane frustracijama, posebno pri ograničavanju slobodne volje i mogućnosti izbora, posljedice su vidljive tijekom cijeloga života. Pojedinci se razlikuju po svojim kapacitetima za test stvarnosti, kontrolu impulsa, toleranciju osjećaja ustrašenosti, za stvaranje odnosa, osjetljivosti, uvredljivosti, moduliranju svojih neprijateljskih reakcija razmjernim počinjenom prekršaju, prevladavanju isključivog crno-bijelog gledanja na događanja tj. mogućnosti integracije dobrih i loših aspekata voljenog (izgubljenog) objekta.
Praštanje je u svezi upravo s tim relacijskim sposobnostima, koje uključuju i kapacitet za oporavak, zabrinutost, žalovanje i mentalizaciju. Ta važna sposobnost se očituje u suosjećanju s emocionalnim reakcijama drugih i razumijevanju motiva i potreba koje utječu na ponašanje. Posebno je upadljiva kod učitelja, njegovatelja, terapeuta, liječnika, koji mogu razumjeti, ali i modulirati negativna ponašanja korisnika svojih usluga. Ova sposobnost dopušta razvijati ideje o tome što se događa u umovima drugih ljudi i predvidjeti njihovo ponašanje, te reagirati ne samo na to ponašanje, već i na njihovu koncepciju osjećaja, namjera i uvjerenja. Mentalizacija nas čini socijalnim bićima, sposobnim za odnose bliskosti i život i rad u različitim zajednicama, jer se štetno ponašanje stavlja u širi kontekst. Razvija se u okruženju sigurne privrženosti roditelja, koje dozvoljava adekvatnu proradu razvojnih trauma. Ako se to nije dogodilo, susrećemo odrasle osobe, koje se opiru odustajanju od dugogodišnje ozlojeđenosti protiv npr. svojih roditelja ili odgajatelja, u čemu nemilosrdno ustrajavaju i kada dođe do znatnih promjena i poboljšanja u odnosima općenito.
Psihoterapijski rad može dovesti do prilike za promjenu ovdje i sada, ali i retrospektivno, a preduvjet je ne očekivati savršenstvo ni od sebe niti od drugih i istodobno prihvatiti i dobre i loše kvalitete cijele osobe. To znači i oprostiti sebi ne postavljajući previsoka očekivanja i prevladati zavist prema tuđim sposobnostima, što dovodi do osjećaja nadmoći, a u konačnici – prevladavanje nemoći i pozicije žrtve. Tako opraštanjem nemoćna osoba postaje moćna.
Kada se postigne intrapsihičko razumijevanje, oprost ne zahtijeva od druge osobe ispriku ili nadoknadu štete, a nema ni zahtjeva za nastavkom bilo kakve veze s onim koji je nanio štetu, pa ni osvetničkih potreba. Oprost tada znači i odljepljivanje, “otpust” od stalnog održavanja i čuvanja ambivalentnog odnosa s objektom oprosta.
Oprost je moguć kod osoba koje su u ranim razvojnim fazama rasle uz osjećaj sigurnosti i privrženosti roditeljima, koje su uspješno prevladale paranoidnu i depresivnu poziciju, strah od napuštanja i sposobne su tugovati zbog gubitka, bio on psihološki ili stvarni.
Tako žalovanje i praštanje idu ruku pod ruku i međusobno jačaju jedno drugo. U nemogućnosti žalovanja osoba osjeća ljutnju zbog gubitka, bijes je živ jer je brani od pozitivnih osjećaja prema omrznutom objektu. Nemogućnost oprosta i želja za osvetom sprečavaju žalovanje i sprečavaju oduzimanje odnosa koji su bili visoko vrednovani prije traumatske situacije. Slično je npr. neprijateljstvo među ranije bliskim nacionalnim skupinama, ili trajno nepovjerenje i tvrdoglave žalbe i agresija npr. u braku i kod razvoda, a nakon početne idealizacije, kako bi se izbjegao potpuni gubitak ljubavi objekta.
Ukratko, kada pojedinac može tugovati, može i oprostiti, bez želje za osvetom.
Gubitak se ne mora preboljeti, ali se može naučiti živjeti s njim, za što je potrebno sigurno mjesto unutar sebe, koje štiti naše granice, um, tijelo i emocije. Ako njegujemo osjećaj sigurnosti svoje djece, ona će imati i veći kapacitet za praštanje, a time i veću slobodu duha i više prostora za životne radosti.