Dok prolazim veličanstvenim i raskošnim katedralama i crkvama izgrađenima prije mnogo godina, pa i mnogo stoljeća, u različitim zemljama i kulturama, nerijetko ostanem zatečen. U vrijeme kad su raspolagali s mnogo jednostavnijim uređajima, nego što su oni nama danas dostupni, u vrijeme mnogo većih oskudica i svakojakih ugroženosti, ljudi su nalazili i razloga, domišljatosti, načina, sredstava i vremena da u kamenu, na staklu i platnu, u kovinama, pa i u glazbi, zapišu svoju vjeru. Da je s osobitom pozornošću zapišu ne samo za sebe i svoje, nego i za mnoge buduće naraštaje i stoljeća. Da zabilježe svoj susret s Bogom kao središnju odrednicu svoje osobnosti i svoga života. Kao središnju odrednicu zajedništva i povijesti.
Dok stojim zadivljen, pa i potresen, pred tim tragovima vjere i vjernosti, svjestan sam da je u njih, moguće, utkano i razmetljivo samoisticanje i nadmetanje i s onima blizu i s onima daleko. Svjestan sam da su u njih, moguće, ugrađeni i napor i znoj u kojima nije bilo radosti, kamoli zanosa. Svjestan sam da iz njih, uz govor o Bogu, uz razgovor s Bogom, progovara i ljudska nesavršenost.
No dok stojim u tim, mnogočim posvećenim prostorima, pitam se što im mi pridodajemo svojim životima, svojom vjerom? Jesmo li dostojni te baštine koja nam je darovana i povjerena? Pitam se kako se i koliko ugrađujemo u taj hod vjere kroz naraštaje, kroz stoljeća? U taj hod ususret?
Dozrijeva li po nama ta čežnja za blizinom, za sjedinjenjem? Ili zamire? Govori li nam o prošlosti ili o budućnosti? Dariva li nas utezima ili krilima? Koliko vjere mi pridodajemo ovom svijetu onim što jesmo? Onim tko jesmo? Pridodajemo li je? S koliko ljubavi, s koliko postojanosti ugrađujemo skromnu opeku svog života u to zdanje susreta koje postoji samo po ljubavi? Po ljubavi Božjoj i po ljubavi ljudskoj?
Imao sam sreće boraviti i u krajnje skromnim crkvama, pa i prostorima koji bi se, s obzirom na ono izvanjsko, jedva mogli tako nazvati, a u kojima je tako jednostavno doživjeti susret s Bogom i čovjekom, susret snažne vjere i predane ljubavi, susret koji traje. Susret koji se ne trudi odolijevati vremenu, susret posvećen vječnošću.
Imao sam sreće – imam sreću – susretati ljude čija vjera premašuje i najveličanstvenije katedrale, a ničim se ne izdvajaju iz vjekovnog hoda vjere, ljude koji opeku svog života, svog služenja, skromno i prostodušno pridodaju vjeri naraštaja.
Blagoslovljen tim iskustvima, bivam sve svjesniji odgovornosti za korak, za opeku svog života u vjekovnom žarenju vjere. Bivam sve svjesniji da nemam nikakva opravdanja za bilo kakvo oklijevanje ili izmicanje. Jer postoji samo jedno vrijeme za vjeru: sada. Postoji samo jedno opravdanje za život: ljubav. Postoji samo jedna čovjeka dostojna mjera: zanos.
Samo po tome živim.
