Početna stranica » Oka tvoja dva

Oka tvoja dva

222 pregleda

Limeni ljubimac – kakav blesav i predimenzioniran naziv za prijevozno sredstvo.

Osobni automobil, noviji, stariji, ljepši, manje lijep, skuplji, jeftiniji, sa nesporno više ili manje udobnosti, ali i dalje samo sredstvo koje prevozi od polazišta do odredišta. Obavlja određeni posao za nas. Ljudi mu se podređuju, tetoše ga, ulažu u njega, hvale se i teže mu daleko iznad potrebnog i očekivanog. Po tko zna koji put zaključujem da neka shvaćanja treba naučiti od djece, današnje djece, ili jednostavno pamtiti sebe i svoje viđenje svijeta u tom dobu.

Oduvijek sam promatrala sve oko sebe širom otvorenih očiju i rasplesane mašte. Zato su mi svi automobili bili likovi, potpuni i vrlo individualni. Ono što je “ogledalo duše”, oči kod ljudi, tražila sam i kod njih, potpuno nezainteresirana za njihove tehničke karakteristike i materijalnu vrijednost ili moderniziranost. Meni potpuno svejedno!

Oči – automobilska svjetla, farovi… Čitav svijet ljudskih lica i karakteristika prenesen na metal, staklo, plastiku… Nevjerojatno individualan i drugačiji, poseban, baš kao što su to i ljudi sami.

Mogla sam se satima zabavljati gledajući male dobrodušne okrugle oči Renaulta 4, 5, pa do Twinga kasnije… Tetrapakasta “peglica” sa istim takvim očima, malo ograničene starije “gospođice” samo što ne zatrepće gledajući stari bahati Mercedes, sav četvrtast i strogo usmjerenog pogleda, daleko od “gospođice”. Mada je bio daleko od svoje novije braće okruglastijih očiju, njihov pogled “s visoka” i odnos prema ostalima oko njih, ostaje uvijek isti, bez obzira na protek vremena. Vrlo česti tada bili su danas stari modeli Škoda, sa svojim okruglim, izbuljenim očima pomalo zavidnog i zločestog susjeda. Fićo me je uvijek “facom” podsjećao na dječačića, malog, živahnog, radoznalog… Zabava zajamčena. Takav mu i pogled, oči, okrugle i otvorene za sve oko sebe… O izgledu i pogledu njegovog, tada brojčano najzastupljenijeg susjeda na parkingu, popularnog “Stojadina” sa, u početku, nesigurnim okruglim očima, koji se kasnije “probezobrazio i očetvrtastio” te postao podrugljiv, ne treba previše niti pojašnjavati. Pa Zastava 1300, ili kako se to već zvalo, sa dvostrukim okruglim očima – u biti dobroćudan, možda malo nezainteresiran za ostale oko sebe. Stari “nosati” Opeli sa tupim pogledom na kraju njuške, tada veliki kao pustinjska lađa i samim tim lijeni do nezamislivosti. Nikako se ne smije zaboraviti niti Volswagenova “buba” – širom otvorenih očiju uvijek spremnih za akciju, pa izlomljeni “Spačeki” s pogledom kao da ih je trenutak prije netko stiskao oko vrata s obje ruke i svom snagom, pa se predomislio odjednom.

Muškarcu je bitno sve ono što taj automobil u “stvarnom” svijetu predstavlja, zbir svih njegovih karakteristika i vrijednosti. Kod većine žena bitna je funkcija, sredstvo, ispravnost i pun rezervoar.

Godine su protrčale, ukusi se promijenili, došlo je vrijeme automobila sa stisnutim, ukošenim i podlim “očima” i više mi nije bilo zabavno promatrati im zlurada lica…, a vjerojatno sam i odrastala i nisam ih više imala kad promatrati, neki su drugi prioriteti bili na redu…

Danas, kad se spominju automobili, često se sjetim anegdote o tome kako je neki mladi čovjek proveo neformalnu šaljivu anketu u vezi s automobilima i odnosom prema njima na svojim prijateljima.

Priča kaže ovako: na pitanje: “Kakav automobil imaš?”, muškarci odgovaraju: “Citroen taj i taj, Peugeot, Škodu, Opel, Toyotu…”, što god i taj odgovor ispadne kao iz rukava.

Kad je isto pitanje, dakle: “Kakav imaš automobil?”, postavljao svojim prijateljicama, one su mrtve-hladne odgovarale: “Bijeli, srebrni, crni, crveni…” (Čast mnogim ženama pravim poznavateljima, neka se ne nađu uvrijeđene, jer ovo i nije tako zamišljeno!)

Uglavnom, radi se o različitom percipiranju iste stvari.

Muškarcu je bitno sve ono što taj automobil u “stvarnom” svijetu predstavlja, zbir svih njegovih karakteristika i vrijednosti. Kod većine žena bitna je funkcija, sredstvo, ispravnost i pun rezervoar. Lijepo, novo, svatko voli, ali svrha mu je ključna. Razlikujemo ga i kvalificiramo prema boji, sve ostalo sadržano u tome i podrazumijeva se.

Što se mene osobno tiče, nisam puno odmaknula od individualnog promatranja automobila iz djetinjstva. Ni danas ne pamtim tipove, ni modele, ponekad čak ni boju nečijeg automobila, a registracijska pločica stvarno mora biti originalna i pamtljiva da bi me se dojmila.

Kako pamtim automobile ljudi oko mene koji su mi bitni zbog našeg sretanja i dogovora? Pamtim po predmetu na retrovizoru, nekoj naljepnici negdje izvana, uvijek istom kišobranu straga ili dječjoj sjedalici određene boje. I nije teško. Uglavnom uspijevam, iako sam se jednom, tražeći prijateljicu koja me je čekala u automobilu na parkingu, dok sam sjedala na mjesto suvozača i počinjala joj prepričavati još s vrata upravo doživljenu situaciju našla “oči u oči” sa potpuno nepoznatim čovjekom u istom takvom automobilu! On je u početku bio zbunjen, a za sekundu se smijao na sav glas, dok sam ja brzinom munje istrčala iz tog i pronašla prijateljičin auto! I nije bilo strašno! Samo smiješno…

Većinu stvari u životu ne treba uzimati previše ozbiljno. Ozbiljne se stvari ionako same nametnu, bez obzira na to jesmo li se prije toga smijali ili bili smrtno ozbiljni…