Uvijek iznova me iznenađuje božanska logika u susretima neba i zemlje. Tako suprotna onoj ljudskoj. Čitajući Sveto pismo i razmišljajući o Božjim zahvatima u povijesti, neprestano ista matrica: za prenošenje poruke ili izvršenje božanskoga plana isključivo se biraju maleni, neuki i siromašni. I, premda se o malenosti i poniznosti u Crkvi slatkorječivo propovijeda, tumači i razglaba, ipak kao da nam teško uspijeva usvojiti tu lekciju neba. Maleni na sebe navlače prezir i nepovjerenje od onih „velikih” i „mudrih”. A Bog se oholicama protivi, a objavljuje poniznima!
Stoga ne čudi da je Djevica Marija – a to čini uvijek po božanskom planu – za jedno od najpoznatijih ukazanja u povijesti Crkve izabrala Bernardicu: siromašnu djevojčicu krhkoga zdravlja, zaostalu u rastu, potpuno nepismenu da nije išla ni na vjeronauk, niti primila prvu pričest. Nebeska Majka ukazala joj se 18 puta u vremenu od 11. veljače do 16. srpnja 1858. godine kraj rijeke Gave, u špilji Massabiele u malenom francuskom mjestu Lourdes.
Prvo ukazanje zbilo se kada je Bernardica s druge dvije djevojčice išla skupljati drva na obali rijeke. Marija se ukazala odjevena u bijele haljine, opasana plavim pojasom, na nogama je imala žutu ružu, iste boje kao i krunica koju je držala u rukama. Tijekom trećega ukazanja Gospođa je progovorila i zatražila od djevojčice da dolazi ondje tijekom petnaest dana, moli za grešnike te upozori svećenike da se na tom mjestu sagradi crkvica. Rekla joj je također da pije i umiva se na izvoru koji se čudesno pojavio kraj pećine. Iako je Bernardica u sljedećim susretima nekoliko pitala lijepu Gospođu da joj kaže svoje ime, Ona je uvijek uzvraćala samo smiješkom. Kod zadnjega ukazanja dobila je odgovor: „Ja sam Bezgrešno Začeće!” Sirota je djevojčica – ne znajući što to znači te neprestano ponavljajući da ne zaboravi – otrčala župniku i otkrila ime Gospođe s kojom je razgovarala.
Bernardičin život nakon ukazanja bio je sve samo ne lagan. Kako bi se zaštitila od ljudske znatiželje, ali i po želji same Djevice, djevojčica je najprije spokoj pronašla u jednom redovničkom institutu u samom Lourdesu, a zatim u samostanu u Neversu. Bolest astme, koja ju je pratila od djetinjstva, u međuvremenu je uznapredovala te je silno trpjela prikovana za postelju. Bolest je odgodila i stupanje u novicijat, a i ostatak života bio je obilježen bolešću i trpljenjem, nakon što je u dobi od 20 godina položila redovničke zavjete. K tome treba pridodati i hladnoću njezinih sestara, nerazumijevanje poglavarice, policijska preslušavanja, te brojna ispitivanja biskupskih komisija, prije nego što su ukazanja priznata istinitima 1862. godine. Premda je silno trpjela, na njezinu licu uvijek je bio smiješak. Njezinoj patnji došao je kraj 16. travnja 1879. Umrla je tri puta ponavljajući riječi: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene grešnicu!”
Marijino ukazanje Bernardici u Lourdesu odveć je bremenito, ali pokušat ću izvući nekoliko crta koje smatram vrlo bitnima općenito za cijelu Crkvu.
Ponajprije, po ovom ukazanju sama Djevica Marija je preko nepismenoga djeteta u zabitom francuskom mjestašcu potvrdila ono o čemu se u ono vrijeme žustro raspravljalo: je li Crkva otišla predaleko tvrdeći u dogmi koju je proglasio papa Pio IX., četiri godine prije ukazanja, da je Marija bez grijeha začeta? O tome će sama Bernardica napisati u svome pismu papi: „Čini mi se da je Ona i došla potvrditi riječ našega Svetoga Oca.”
Druga važna stvar, na koju nas po Bernardici podsjeća nebo jest sljedeće: U ljepotu Bezgrešnoga Začeća trebamo gledati kao u ogledalo i iz toga naučiti da je ljepota duše neizmjerno vrjednija od ljepote tijela. Zanimljive su riječi vidjelice, kada je vidjevši Marijin kip, koji je po njezinu opisu napravio poznati kipar Fabisch, žalosno izjavila: „Moja dobra Majko, kako su te unakazili! Ti si neizrecivo ljepša!”
Nadalje, riječi koje je Djevica rekla Bernardici: „Obećajem ti da ću te usrećiti, ali ne ovdje na zemlji, nego na drugoj strani!”, trajni su podsjetnik suvremenom čovjeku koji je zaboravio da je čovjek stvoren za vječnost, a ne za grešno uživanje u blagodatima zemlje. Na riječi jednoga svećenika kako može biti mirna i nizašto ne brinuti zbog ovoga obećanja, Bernardica je uzvratila: „Vi se jako varate ako tako mislite. Bit ću, zacijelo, sretna u nebu, ali samo ako činim ono što treba i idem pravim putem.” Poniznost ove svetice bila je i u tome što ukazanje nikada nije smatrala privilegijom ili garancijom vlastitoga spasenja.
Konačno, na njezinu tijelu koje je za života bilo shrvano bolestima i toliko trpjelo, Bog je učinio divno čudo: nakon što je u tri navrata bilo ekshumirano, tijelo je i dalje ostalo neraspadnuto! Danas rijeke hodočasnika sa svih strana svijeta dolaze u francuski grad Nevers i s čuđenjem promatraju Bernardicu koja kao da spava u staklenom lijesu. Svetom ju je proglasio, kao što i priliči, na blagdan Bezgrešnoga Začeća, 8. prosinca 1933. papa Pio XI.
