Svaki vjernik ima svoje tumačenje svoje vjere; kršćanin ima svoje tumačenje, židov svoje, a musliman svoje. A da ne govorimo o vjerama starih Rimljana višebožaca koji su bili tolerantni prema svim vjerama i koji su podignuli čak kip jednom stranom i nepoznatom bogu! Francuska riječ „foi” ili engleska riječ „faith” izvedenice su iz latinske riječi „fides”, riječ koja je nekoć u starom Rimu prvenstveno značila božanstvo, odanost i poštovanje prema čovjeku od karaktera, prijatelju ili političkom autoritetu, a nevjerovanje u izvanzemaljski život. U svim europskim jezicima, a tako i u hrvatskom jeziku, često, ali neispravno, kao sinonim za vjeru koristi se tuđica „religija”. Stoga je danas riječ religija postala u svim europskim jezicima zamjenska imenica za riječ vjera. No i riječ religija, koja dolazi iz latinske riječi „religare”, prvenstveno znači vezivanje za neko zajedništvo ili štovanje nekog autoriteta, a tek zatim vezanje za oblik neke vjere.
Čiji teritorij – njegova vjera
Po nepisanom pravilu kod Hrvata, ali i ostalih katoličkih naroda u Europi, nakon završetka Tridesetogodišnjega rata sredinom XVII. stoljeća, katolička vjera i nacija idu rame uz rame. Jer čim u nekoj državi ima više različitih vjera, tada postoji i veća opasnost od međuvjerskih i međunacionalnih ratova. Po onom starom pravilu koje je još uvijek na snazi kod gotovo svih europskih naroda: cuius regio, eius religio (čiji je teritorij, njegova je i vjera). Od toga zlatnog pravila ni prvi, ali ni drugi arhitekti bivših jugoslavenskih nadridržava nisu puno naučili. Bilo svjesno, bilo podsvjesno, za veliki broj modernih Hrvata „biti dobar Hrvat znači biti dobar katolik” – ili se barem takvim u javnosti predstavljati. Ima tu i logike. Jer da su Turci došli u Zagreb ili Varaždin sredinom XVI. stoljeća, pitanje je kakav bi bio danas nacionalni identitet vjernih, ali i nevjernih Hrvata – ako bi njega ili njih uopće više bilo na zemljopisnoj karti. Jer katolička vjera nije samo vjera u evanđelje ili vjera u jednoga Boga. Katolicizam je također oblik civilizacije, ali i državne ili poludržavne institucije, bez obzira na to koliko je Crkva danas službeno odvojena od državne vlasti u svim državama Europske unije. Postoji znatan broj modernih Hrvata koji sebe ne smatraju kršćanima i koji se vole izrugivati katoličkoj vjeri i crkvenim dostojanstvenicima. No, u načelu oni više vole piti kavu pred zagrebačkom katedralom ili paradirati pred crkvom svetoga Vlaha u Dubrovniku nego u kafiću neke komunističke arhitektonske nemani na zagrebačkom Prisavlju.
Velike razlike postoje ne samo među kršćanskim vjernicima; ogromne razlike postoje i među katoličkim vjernicima. Razlika je kao nebo i zemlja između katoličkoga pape Nikole III. i propovjednika Franje Asiškoga. Za Franju Asiškoga, koji je rođen u bogatoj obitelji, vjera nije profesija već sudbina. On počinje živjeti sirotinjski, razgovara s pticama i ostalim domaćim životnijima i druži se s običnim pukom. No papu Nikolu III. pjesnik Dante smješta u osmi krug pakla i to iz razloga što je Nikola III. prvi uveo u visoku europsku politiku ono što danas u Hrvatskoj neslužbeno zovemo rodbinsko uhljebništvo, a službenim jezikom nepotizam i korupcija. Primjera ima napretek. Premda sitnoga rasta i velike asimetrične glave, veliki europski katolički vojskovođa njemačko-savojsko-talijansko-francuskoga podrijetla, princ Eugen Savojski spašava ne samo cijelu Europu već i ostatke Hrvata od naleta Turaka. No Eugenov najveći protivnik nisu muslimani Turci već vrli francuski katolički kler, njihov kralj Luj XIV. i njegov kardinal Mazarin – koji potpomažu Turke u prodoru na Balkan i srednju Europu. Eugen se pakira, skuplja vojsku od Sarajeva do Vukovara te konjima i pješice juri na zapadnu frontu na rijeci Rajni. Jer trebalo se oduprijeti francuskim katoličkim imperijalnim apetitima. Tko zna, da je Eugen ostao u Sarajevu cijelu 1697. godinu, možda bi Bosna drukčije danas izgledala? Možda ne bi bilo međuvjerskih i međunacionalnih sukoba 1878., 1915., 1993.? Možda? Povijest je prepuna propuštenih prilika.
Religija blagostanja
Svako vrijeme ima svoju vjeru, svoju religiju, svoju laž, ali i svoju istinu – ovisno o tomu tko, kako i gdje svoju vjeru ili religiju tumači. Stoljećima je kršćanstvo, osobito katolicizam, bilo glavni pokretač svih društveno-političkih-kulturnih zbivanja u Europi. Danas to više nije. No to ne znači da je zato među modernim Europljanima želja za vjerovanjem ili religioznošću nestala. Danas smo svjedoci rasta novih religija; religija lijepoga tijela, religija vječite mladosti, religija ili, bolje rečeno, diktatura blagostanja, teologija vječitoga gospodarskog rasta, religija multikulturalizma i transrodnosti i vjera u kraj povijesti. U naravi je većine ljudi da vjeruje u nešto nadnaravno, često i abnormalno – bez obzira na to kako to nadnaravno vjerovanje može jednoga dana završiti u razočaranjima i ratovima. Pitanje je samo jesu li poklonici tih novih sekularnih ili, hrvatski rečeno, svjetovnih religija i vjera, u stanju rano prepoznati uzročno-posljedične sveze svojih novih vjerovanja? Uzmimo primjer jugoslavenskih komunističkih vjera koje su se svodile na fantazije o zemaljskom raju, kao i na demoniziranje protivnika. Jugokomunističke religiozne fabule o antifašističkim žrtvama dosežu astronomske brojeve koje nećemo naći ni u Starom zavjetu. No jugoslavenska vjera u sretnu komunističku budućnost završila je u katastrofi. S današnje točke gledišta njihovi potomci u modernoj Hrvatskoj u tu istu nedavnu komunističko-partizansku skolastiku više ne vjeruju – iz jednostavnoga razloga – ona nije više u modi i jer su nove uvozne liberalne religije njima postale danas puno atraktivnije i politički podobnije.
Moderne ideologije, upravo kao i moderne vjere i raznorazni kultovi, samo su nastavak na bivše teologije. I Crkva se nakon Drugoga vatikanskog koncila, nakon 1965. morala prilagoditi novom duhu vremena. Njemački filozof Oswald Spengler, ne tako davno, pisao je kada je društvo u zadnjem stadiju dekadanse i kada se nalazi pred političkim rasulom, tada mase građana hrle u zagrljaj novih vjera, odnosno prihvaćaju nove bizarne religije, kultove i sekte, ili kako ih Spengler zove „zamjenska vjerovanja” (zweite Religiosität), bilo da je riječ o kultu pasa i papiga, bilo o vjeri u izvanzemaljce, bilo prihvaćanje raznih orijentalnih kultova ili vjera da se hemoroidi mogu liječiti reiki terapijom, a intelektualna impotentnost jogom. Ne treba nove vjernike daleko tražiti. Brojni velemožni Hrvati prihvaćaju danas à la carte nove uvozne zapadnjačke religije, i to ovisno o tomu kako pušu političko pomodarski i kultni vjetrovi. Dovoljno je promatrati životopis, ali genealogiju brojnih pojedinaca unutar kulturno-medijske političke nove klase u Hrvatskoj. Do jučer je veliki broj njih hodočastio u komunistički Beograd; danas oni hodočaste u kapitalistički Bruxelles. Do jučer su bili dobri kardeljisti i titoisti; danas su postali glasni europeisti. Do jučer su vjerovali u ukaze samoupravne ekonomije; danas su postali propovjednici teologije kapitalističke „nevidljive ruke” i slobodnoga tržišta.
Ako uzmemo u obzir da je glavni temelj svake vjere, pa tako i katoličke, vjera u duhovnost, skromnost i vjera u životnu prolaznost, tada ponovno možemo vidjeti dvoličnosti kod velikoga broja ljudi u medijsko-kulturno-političkom životu Hrvatske. Premda katolicizam kao vjera nema istu snagu kao što je nekad imao, Katolička Crkva kao institucija u Hrvatskoj je prilično snažna. Osim Poljske i Hrvatske to nije slučaj u većem broju država Europske unije. Razlog tome je što su hrvatski katolički misionari i crkvenjaci bili stoljećima glavni nositelj, tj. „kulturtregeri” hrvatskoga nacionalnog identiteta. To donekle i objašnjava zašto veliki dio hrvatske političke nove klase pažljivo bira blagonaklonost Crkve i zašto su brojni među njima u stanju preko noći učiti nove vjerske napjeve. Nekad su pjevali u zboru Ljubicu bijelu; danas, da bi očuvali sinekure i pridobili glasačke simpatije puka, pjevaju u svim oktavama Rajsku Djevu. To nije ništa novo u povijesti rasta i pada političkih elita. Sutra će vjerojatno nove elite, po potrebi, učiti nove napjeve o drugim božanstvima.
