Početna stranica » Od bukove kore do displeja

Od bukove kore do displeja

168 pregleda

U Bibliji – ime joj na grčkom znači knjižice, a u vezi je s libanonskim gradom Biblosom, gdje se pretovarao egipatski papirus, materijal za pisanje – u svijetu Starog zavjeta, knjiga (hebr. sēfer) je tajanstven predmet, pogotovo to vrijedi za Knjigu Zakona (2 Kr 22-23). Novi zavjet pak govori o Knjizi sa sedam pečata (Otk 5,5), koja je predmet proročke vizije, odnosno o Knjizi života (Fil 4,3; Otk 13,9; 21.27), u kojoj će biti zapisana imena svih pravednika.

No, što knjigu čini knjigom? Da bi ukoričeni skup listova bio knjiga, po međunarodnim normama, mora imati barem 49 stranica; ako ih nema, nije knjiga nego brošura (od franc. brochure), doslovno: prošivak, uvezak, svezak. Sam pojam knjiga, smatraju neki, potječe od kineskoga k’ūen, što znači upravo svezak, a u slavenske jezike ušlo je preko perzijskoga. Drugi knjigu izvode iz (mrtvog) asirskog jezika, gdje je slična riječ značila pečat, a u armenskome se pečat i danas kaže knik. Odatle bliska ideja novozavjetne knjige s pečatima.

Nazivi za knjigu u germ. jezicima (njem Buch, engl. book, šved. bok itd.) izvode se iz riječi koja znači bukva, a jednako su blisko povezane i naše riječi bukva i bukvar: čini se da su Germani i Slaveni osobito rado šarali po drveću. Ni romanski jezici nisu mnogo inventivniji: svoje inačice za knjigu (npr. tal. libro, franc. livre) izveli su iz latinskoga liber (libro), što znači knjiga, ali još prije meka kora (tj. isto što i naša stara riječ lub, od koje nam lubenica, lubanja i lubar, starinska košnica). Rimski liber sastojao se od jedne jedine pločice, a spojene pločice nazvali su codex, doslovno klada, jer su potjecale od istog komada drveta.

Neke moderne knjige pišu se i čitaju bez truna papira, u elektronskom obliku (grč. élektron – jantar, fosilna smola), na displeju (engl. display – zaslon, ekran). Koliki će im biti vijek trajanja, neizvjesno je, ali njihovi čitatelji za njih sigurno nikad neće moći reći: Volim tu knjigu!

Razumljivo je da se u sredini u kojoj prevladava kultura usmenog priopćavanja prema knjizi osjeća stanovito strahopoštovanje, a pisare se stavlja uz bok alkemičarima i svećenicima. Slično tome, i u tradicijskoj kulturi bosanskih katolika, u kojoj Crkva predstavlja daleko najvažniju instituciju, „biti zapisan“ u crkvenu knjigu predstavlja sudbonosan trenutak, što se lijepo oslikava u bećarcu: Ide Božić, idu curske brige, ‘ko će s kime u pratarske knjige!