Početna stranica » Od Božića do Velike Gospe

Od Božića do Velike Gospe

124 pregleda

A mi koji ostajemo? Za sada ili zauvijek? Teško je reći. Netko mora i ostati. Dočekati ih kad budu dolazili, a hoće. Uživati u rastu i napretku djece za koju ovdje i u ovim vremenima nije bilo mjesta.

U posljednje vrijeme učestali su napisi, raščlanjivanja i promišljanja na temu masovnog iseljavanja mladih ljudi iz naših krajeva. Posebno nakon što je omogućeno zapošljavanje bez radne dozvole za strance. Ljudima je dosta praznih obećanja i čekanja boljih vremena koja nikako da stignu, a život se ne ponavlja. Mediji su, tako, puni fotografija autobusa na odlaznim peronima, na brzinu spremljenih osobnih stvari u torbama i koferima koji su do sada uglavnom služili za nestrpljivi odlazak kod rodbine ili na godišnji odmor. Previše je tužnih oproštaja, suza koje se lopovski iskradu i praznih gradova… Stvarnost koja nam se periodično ponavlja, podsjećajući nas na kakvom području i u kojim vremenima živimo. Tek toliko, da ne zaboravimo. Stara je to priča…

Moj je prijatelj dio takve priče. Odrastao je bez oca, dijete “gastarbajtera” koji je otišao na privremeni, na kraju uvijek trajni rad, jer vrijeme brzo proleti, a toliko toga treba. Uvijek treba. Djeca i žene ostajali su tada, da grade kuće donesenim markama, žive “bolje”, rekla bih lakše, materijalno. Bake i djedovi preuzimali su i ulogu “poluroditelja”, naviknuti generacijama na čudnu zbrku okrnjenih obitelji. Odsutni roditelji, uglavnom očevi, dolazili su rijetko, za Veliku Gospu i Božić. Tako su se i djeca u selu rađala u proljeće i u jesen, a ljudi su se pozdravljali sa “Kako si? Kad ćeš nazad?” Djeca su polako zaboravljala kako je to imati oca svaki dan. Pretvorio se tek u slabo poznatu osobu koja donosi pune torbe, priča o nekom stranom svijetu, pomalo klizi iz njihovih života i svaki put sve teže odlazi. Na kraju, očevi se ipak vrate. Zauvijek. Umorni i nekako strani, pa je uskraćenu toplinu i prazninu u sjećanju često nemoguće premostiti. Davno ostavljena djeca postaju odrasli ljudi.

Kao i moj prijatelj s početka priče. Vrijedan i spretan postao je mali građevinski poduzetnik. Zasnovao je svoju obitelj i vremenom sam postao otac petero djece. Koliko god se trudio, opirao sve težim vremenima, izvodio građevinske radove kvalitetno i sve dalje od svog kraja, prilagođavao se na svaki mogući način, pri tom ostajao svojoj djeci otac, dobar otac, situacija je postajala bezizlazna. A djeca? Rađala se i rasla, zadovoljna, ipak svjesna svega oko sebe. Rastućeg nezadovoljstva i nervoze. Teško je u lošim vremenima dobar biti. Nakon dosta razmišljanja otišao je. Jedan od mnogih. S bitnom razlikom u odnosu na vremena kad je otišao njegov otac. Tamo, u nekoj drugoj zemlji priprema sve za dolazak svoje supruge i djece. Za zajednički život negdje drugdje, jer mada ovdje imaju sve, onu materijalnu egzistenciju nemaju, a ne žele se razdvajati. Ostajemo tako, osim bez mladog para izuzetno vrijednih i obzirnih ljudi, bez dvije pametne i drage srednjoškolke, bez prerano ozbiljnog mladića, vrsnog matematičara na kraju osnovne škole, bez malenog prvašića koji bi bio jedino dijete upisano u prvi razred u njegovom selu i bez pametne curice koja će nedostajati i djeci i tetama u vrtiću.

Znam, kažemo, ostajemo bez cijelih obitelji, a i djed koji se konačno vratio, opet je bez sina, ali ovaj put i bez unuka. Teško je uspoređivati, izmjeriti, tugu i gubitak nekad i ovaj danas. Može li uopće biti veća ili manja?

Na kraju, očevi se ipak vrate. Zauvijek. Umorni i nekako strani, pa je uskraćenu toplinu i prazninu u sjećanju često nemoguće premostiti. Davno ostavljena djeca postaju odrasli ljudi.

S druge strane, koliko god to sa našeg ljudskog, prije svega emotivnog gledišta grubo zvučalo, tko može osporiti nekome pravo da se bori? Da između ljubavi prema nama ostalima, izabere borbu za svoju obitelj? Cijelu svoju najbližu obitelj? Tko može o nekome suditi, o tome što bi i kako trebao i sada razmišljati o tome kako će biti svima nama bez njih? Nerazumijevanje i bezobzirnost države, društva, vremena u kojima živimo nagnali su ih da odu, ali i da ostanu zajedno. Ako je to pomak u odnosu na ranije odlaske, ne mogu, jer bilo bi sebično, ne pozdraviti žrtvu i borbu svih njih. Zar da i njegova djeca rastu bez oca? Mislim da je ovo ako ne sretnije, svakako za njih, bolje rješenje. Osjećaji su pomiješani. U životu se uglavnom razlikuje ono što želimo i ono što mora biti. Te dvije opcije se vrlo rijetko susreću i još rjeđe ostaju skupa. A je li moglo i trebalo drugačije, da do ovih bolnih odlazaka nikada više ni ne dođe, tema je za jednu sasvim drugu priču, razmišljanje… Znam samo da će im biti bolje, u početku čudno i teško, ali bolje. Bit će zajedno i to je ono što i nama i njima treba olakšati rastanak. Barem ovaj prvi. Najteži.

A mi koji ostajemo? Za sada ili zauvijek? Teško je reći. Netko mora i ostati. Dočekati ih kad budu dolazili, a hoće. Uživati u rastu i napretku djece za koju ovdje i u ovim vremenima nije bilo mjesta. Tek s distance, kad se osjećaji smire i razum preuzme glavnu riječ, postane jasno i čovjek prihvati zašto je nešto moralo biti baš tako kako je bilo.

Onima koji odlaze, mojima i svima ostalima želim puno snage i strpljenja, vjere u put koji su odabrali, jer život je jedan, a roditelji se oduvijek bore za svoju djecu. Na ovaj ili onaj način. Sigurna sam samo u to da će tamo neka strana, ali pametnija i sretnija zemlja dobiti sedmero dragih i vrijednih ljudi. Nama svima na čast. U mom srcu će uvijek ostati sačuvano mjesto za sve njih.

I nadam se da će ovaj put dolasci biti češ­ći nego nekada. Dugo je između Božića i Velike Gospe, pa opet ispočetka… Bog vam bio na pomoći i glavu gore.