Naš Gospodin Isus Krist povjerio je svojoj Crkvi sedam sakramenata, sedam vidljivih znakova svoje nevidljive milosti. Sakramenti svetoga reda i ženidbe znakovi su milosti darovane za življenje određenoga poziva, tako da ista osoba ne može istodobno živjeti od milosti darovane po oba ova sakramenta.
Sakrament svetoga reda čini posvećenoga službenika odvojenim i izuzetim od profanoga ili svjetovnoga te ga čini sposobnim služiti Božju riječ i sakramente Crkve u ime Isusa Krista, jedinoga svećenika u punom smislu te riječi. Sakrament ženidbe ne odvaja i ne izuzima supružnike od svjetovnoga na identičan način, nego im daje milost nasljedovanja Krista u svijetu. Oni ne dobivaju milost vlasti u Crkvi, nego u svojoj obitelji; nije im dana milost posvećivanja, nego primanja milosti; nije im povjerena učiteljska služba u Crkvi, nego eventualno u crkvenim ustanovama, i to vrlo malom broju laika.
Postoji dakle bitna razlika između sakramenata svetoga reda i ženidbe. Ali bilo bi pogrešno reći da postoji bitna razlika između klerika i laika kada je riječ o ostalim sakramentima. Ako je đakonima, svećenicima i biskupima dano posvećivati sveta otajstva, poučavati i upravljati u ime Isusa Krista, svima nama, i klericima i laicima, dano je primiti ta ista sveta otajstva, nauk i zapovijedi. I to je ono što je bitno kod sakramenata, taj dar milosti koji po njima primamo. Jer posvetnu milost ne dobivamo vršenjem svećeničkih čina u ime Isusa Krista, nego primanjem svetih sakramenata, vjernošću crkvenom nauku i poslušnošću Božjim zapovijedima. To prihvaćanje, vjernost i poslušnost nisu samo pasivni, nego zahtijevaju od nas najvišu duhovnu aktivnost kojom postajemo najsličniji Bogu. To je prvenstveno motrenje ili kontemplacija Boga, ali i svega onoga što to motrenje za nas ljude uključuje: molitva, sabranost, predanje, odricanje od sebe, uzimanje svoga križa, nasljedovanje Krista. Biti aktivan laik u župi ne znači dakle vidljivo činiti nešto tijekom slavlja sakramenata, nego dopuštati da nas primljena milost posvećuje, preobražava u Sina Božjega i postane u nama izvor za druge ljude. Inače svoju vjeru svodimo na aktivizam, a nadu u Božje djelovanje na materijalizam. Činjenica da kao laici i obiteljski ljudi nismo pozvani služiti kao svećenici na ambonu i na oltaru ne znači, dakle, da smo od njih udaljeniji od euharistije i drugih izvora milosti. I jednima i drugima je dano živjeti od svetih otajstava u njihovoj punini, ako to samo želimo.
Božja milost
Euharistijski Isus silazi s neba i daje nam se po rukama svojih posvećenih službenika kako bismo shvatili koliko je Bog svet, čist, odvojen od svakoga traga profanoga, svjetovnoga, grešnoga. On nam se daje preko svećenika kao Zaručnik zaručnici da shvatimo da ne možemo mi svojim djelovanjem doći do Boga, nego da je sve njegov dar, njegova milost. S druge strane, Isus daje svoje tijelo kao hranu za sve nas, daje se kao kruh siromaha, kao onaj koji hrani duše vjernika kako bi živjele božanskim životom. No, da bi nam bio dan pod prilikama kruha i vina, Bog traži od vjernika laika i kršćanskih obitelji da se žrtvuju i prikazuju svoj rad. Taj rad uključuje i naš posao i naše roditeljstvo. Isus traži da uzmemo plod svoga rada i prinesemo ga na njegov oltar kako bi ga on preobrazio u svoje tijelo i krv, u tijelo i krv Sina Čovječjega i Sina Božjega. Rad muškarca i žene obilježen je patnjom i boli koje su posljedice grijeha, a Bog se koristi plodom njihova rada da bi nam dao istinski kruh koji ljudima daje život vječni. Stoga možemo reći da svećenik tijekom mise djeluje u Kristovo ime i poput Krista, dok laici djeluju poput Marije koja je pružila ono materijalno ili tjelesno potrebno za silazak Sina Božjega.
Milost ili plod koji je svojstven sakramentu euharistije je bratska ljubav, gorljiva bratska ljubav. Euharistija nam jasno pokazuje mjeru naše bratske ljubavi i što ona od nas traži. Kao što je Isus sve predao Ocu, tako je sve predao i nama, sve što mu je najdraže, najintimnije, najosobnije. A on, koji nam se u svojoj ljubavi daje kao kruh naš i kao vino naše, zapovjedio nam je da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. Perući noge svojim apostolima, Isus nas uči da volimo jedni druge tako da im budemo sluge, da odgovaramo na njihove potrebe, da im budemo na raspolaganju, da im pomažemo, da ih podupiremo – i one dobe i one zle, kao što je Isus oprao noge Judi. Biti kruh svoje braće znači ne zadržavati ništa za sebe, dati se potpuno ponad svake učinkovitosti, ne gledajući na rezultate, iz čistoga dara ljubavi. Darujući se u poniznosti svojim ukućanima i bližnjima, darujemo se Isusu.
Bratska ljubav
Imperativ Duha Svetoga na bratsku ljubav, ne živimo više u zemaljskom raju, nego bačeni u perfidnu i podmuklu bitku. Pali anđeli po naravi su inteligentniji od nas ljudi, ali postoje karakteristični znakovi taktika zavođenja koje koriste u našem vremenu i slabosti prema kojima nas naša pala ljudska narav na poseban način vuče. Većina demonskih taktika djeluje manipulirajući našim ograničenim razumijevanjem odnosa ljubavi i slobode. Vjera nam daje jedinstven i eminentan osjećaj istine, ali budući da naš um može biti jako ili djelomično deformiran raznim ideologijama ili jednostavno lošom intelektualnom formacijom, lako upadamo u pogrešna tumačenja istina vjere i morala. Kao vjernici, stavljamo svoje umove u službu objavljene istine, ali krivo oblikovani um lako ugrađuje svoje pogreške i zablude u vjeru.
Pa pokušajmo identificirati tri od onih pogrešnih shvaćanja bratske ljubavi koja nas sprječavaju da rastemo u svetosti u našim obiteljima: zabluda da u ime bratske ljubavi pokušavamo demokratizirati obitelj, da pokušavamo izokrenuti božanski poredak i da pokušavamo slobodu staviti ispred ljubavi i istine. Danas se često susrećemo s tumačenjem da obiteljska hijerarhija ili autoritet ne predstavlja sudjelovanje u božanskom autoritetu, već društvenu funkciju koja je možda u prošlosti imala svoje značenje, ali je danas više nema. Prava bratska ljubav, koju crpimo iz sakramenta euharistije, trebala bi nam, naprotiv, dati još više poštovanja prema poretku koji je naš Otac u svojoj mudrosti osmislio za nas, trebala bi nam dati još veći osjećaj za božansku hijerarhiju koje je Krist uspostavio u kršćanskoj obitelji. Što više volimo, više poštujemo one koje volimo. Ljubiti članove svoje obitelji bratskom ljubavlju znači ljubiti ih kao što ih ljubi Isus, u svjetlu Očeve mudrosti, poštujući Očevu volju i plan za obitelj. To ne znači voljeti na temelju ovoga ili onoga političkog sustava ili ideologije, koliko god nam se činile inteligentnima. Nikakva ideologija ili političko uređenje ne može izravno odrediti ili preoblikovati bratsku ljubav. Naprotiv, bratska ljubav trebala bi postupno pročišćavati naše ideje i učiniti da spoznamo njihovu ograničenost i relativnost. Želja za demokratizacijom obitelji ili preokretom poretka autoriteta ili liberalizacijom obitelji djelo je ideologijȃ i stoga ne može biti djelo bratske ljubavi.
Pitanje autoriteta i prioriteta
Demokratizacija obitelji znači negaciju bilo kakvog autoriteta, kada svi članovi obitelji ravnopravno sudjeluju u donošenju važnih odluka. Ljudski gledano, takav se dogovor može činiti inteligentnim odrazom međusobne ljubavi i poštovanja, iako se i na toj ljudskoj razini očituju mnoge poteškoće, posebice kada se postavi pitanje odgovornosti za pogrešne odluke. Ali kada je riječ o kršćanskoj obitelji, ako u svojim odlukama tražimo Božju volju za svoju obitelj, a ne ljudsku, onda ćemo je tražiti na način na koji je Bog obećao da će se njegova volja očitovati, a to je po muževljevom i roditeljskom autoritetu.
Izokretanje poretka autoriteta znači da se obitelj više ne vodi razboritim odlukama muža i oca obitelji, već se vodi dječjim željama, interesima i prohtjevima, dok se žena, odbijajući poslušnost mužu, pokorava djeci dok u isto vrijeme teži preuzimanju autoriteta nad mužem. Autoritet koji je Bog uspostavio u obitelji djelo je njegove mudrosti i ljubavi. Slavlje crkvenih sakramenata pomaže nam shvatiti da, kao što je na svećeniku zatajiti se pred Kristom u čije ime djeluje, tako je i na mužu zatajiti se pred autoritetom Krista čiju volju on traži i čiju ljubav očituje; da je na ženi da se zataji pred muževim autoritetom; da je na djeci da se zataje pred roditeljskim autoritetom, bez kojega gube teologalnu nadu i priliku za stjecanje moralnih kreposti. Jer muž je glava obitelji u poslušnosti Kristu, a žena, u poslušnosti mužu i zajedništvu s njime, ima autoritet nad djecom.
Liberalizacija obitelji znači izobličenje istinske slobode, kada ona više ne proizlazi iz ljubavi i istine i ne vodi do njih, nego postaje suvereno ljudsko dobro. U takvim je obiteljima, u ime bratske ljubavi i iz poštovanja prema drugima, zabranjeno suditi o tuđem mišljenju i mora se, ne samo što je zdravo i normalno, poštovati njihova osoba nego i sve njihove riječi i sva njihova djela. Drugim riječima, moraju se poštovati svaka zabluda, laž, grijeh ili zloba. Više se ne traži istinsko dobro bližnjega, dobro milosti, božanske ljubavi prema bližnjemu, dobro po Kristovoj volji; prioritet se više ne daje njegovu posvećenju, nego njegovoj slobodi. Ovo stavlja slobodu ponad ljubavi, a ne ljubav ponad slobode. No sloboda ne može postojati bez ljubavi jer ljubav je čuvar istine. Kad nekoga volimo, želimo samo njegovo dobro, i to njegovo najduhovnije dobro, i pazimo da nikakav otrov zablude ne zatruje njegovu dušu. Priopćavamo mu samo istinu ili ono što nam se čini da je istina, a ne poluistine, laži ili nejasnoće.
Rast u ljubavi
Bratska ljubav koju živimo u svoj obitelji stoga je najučinkovitiji čuvar istine, dok sloboda tražena radi same sebe ne može biti čuvar istine. Ona nam je radije dana kako bismo mogli rasti u toj istoj ljubavi, kako bismo mogli pronalaziti nove i kreativne načine da živimo svoje obiteljsko zajedništvo. Sakrament euharistije je najizvrsnije božansko sredstvo koje nam je dano da ne izgubimo osjećaj za prvenstvo ljubavi prema Bogu i kontemplacije Boga. Kontemplacija Boga nam zauzvrat omogućuje da u bratskoj ljubavi koju živimo u svojoj obitelji ne vidimo samo njezin psihološki aspekt i da ne unosimo političko-filozofske zablude. Euharistija na svoj šutljivi način poučava kršćanske obitelji i daje im milost bratske ljubavi koja je neodvojiva od ljubavi prema Bogu, daje im sve veći osjećaj Božje uzvišenosti i blizine, sve veće međusobno poštovanje i ljubav prema istini. Tu istinu prenose na svoj diskretan način: ne namećući je nikome i ne prisvajajući učiteljsku poziciju u Crkvi i na društvenim mrežama, već svjedočeći je svojim životom. Na taj je način čine dostupnom i privlačnom svojim bližnjima. Euharistija nas dakle uči i osposobljava ne samo da pasivno primamo Božju ljubav nego je ona naš kruh i naše vino na putu do kršćanske zrelosti, kada i sami postajemo izvori ljubavi za druge ljude, za svoje bližnje. Suprotstavljanje ili izjednačavanje sakramenata svetoga reda i ženidbe u konačnici znači suprotstavljanje ili izjednačavanje štovanja Boga i bratske ljubavi, znači suprotstavljanje ili relativiziranje onoga što je Bog sjedinio u različitosti, znači svođenje teologije na psihologiju. Prihvaćajući, u vjernosti svom pozivu, njihovu povezanost u različitosti, proslavljamo otajstvo Kristova dara života na Križu i mudrosnoga Božjeg plana u našim životima.
