Početna stranica » O suzama

O suzama

650 pregleda

Sveto nam pismo, na primjeru Kaina, Faraona i Ameleka, kazuje kako su opasne one osobe, žene i muškarci, koje gotovo nikada ne zaplaču. Radi se o ljudima neosjetljiva srca. No, Pismo nam isto tako govori i o lažnim, prijetvornim suzama, suzama jednoga Ezava ili Orpe (Post 27,38; Ruta 1,14). Obje osobe plaču, ali isključivo zbog sebe i zbog svojih interesa. 

Stoga, u vremenu zaborava suza i u vremenu lažnih suza potrebno je teološki progovoriti o suzama. Naime, suze su izričaj potresenosti nečim što dolazi izvana ili iz nutrine. Čovjek u toj potresenosti gubi nadzor nad sobom, razotkriva se pasivnim i nemoćnim, doživljava pukotinu u sebi samome, pukotinu iz koje kao da istječu potoci suza. Sveto pismo i kršćanska tradicija promatraju pod dvostrukim vidom takvo shvaćanje suza: to su suze zbog grijeha-patnje i suze zbog ljubavi.

Nekako čovjeku najteže pada govor o suzama zbog grijeha. Lako ćemo plakati, poput Ezava i Orpe, nad svojim i tuđim nevoljama, ali teško nam je plakati zbog vlastitih grijeha, kao što je plakao sv. Petar (usp. Mk 14,72). A kršćanin treba plakati prvenstveno nad svojim grijesima jer treba biti potresen Božjom svetošću, biti „uboden” prisutnošću njegove dobrote. Taj „ubod” (lat. compunctio) jest ono što grešnika treba natjerati na plač obraćenja: ne priznajući svoje grijehe, grešnik ne plače, on oholo vlada sobom, ne dopušta si nikakvu slabost, nikakvu pukotinu ili ubod. Zato su suze znak istinskoga obraćenja: suze posvješćuju grešniku ozbiljnost grijehâ koje je počinio, stvaraju pukotinu u njegovu poistovjećivanju s grijesima, slamaju njegov oholi ego te ga time uče velikoj poniznosti. Stoga, pišu duhovni pisci, ako i ne možemo pobijediti svoje vlastite grijehe, barem ih oplakujmo jer suze izriču našu borbu, neslaganje s grijesima. Suze su već neka vrsta pobjede nad grijesima, čišćenje grešne prošlosti i povratak onoga naizgled nepovratno izgubljenoga. Ako možda i ne možemo katkad plakati stvarnim suzama, možemo duhovno plakati, srce nam može plakati. Ali moramo uvijek plakati zbog svojih grijeha, još više baš onda kad pomislimo da smo toliko „savršeni” da nam suze i nisu potrebne.

No, Sveto pismo nas podučava da možemo i trebamo plakati i zbog tuđih grijeha. Josip plače zbog svoje braće koja su ga prodala u Egipat, Krist plače nad grešnim Jeruzalemom. Kršćani stoga plaču zbog grijeha drugih ljudi, oni su doslovno „ubodeni” njihovom grijesima. Taj plač kao da u njima stvara pukotinu, pukotinu koja smješta drugoga (grešnika, neprijatelja) u njihovo srce i uči ih ljubavi prema njima. Ali, postoje i suze zbog patnje, zbog nevolje drugih ljudi i svih stvorenja. To je Rahelin gorak plač (usp. Jer 31,15), to su neutješne suze, buntovnička kuknjava spram „utjeha” ovoga svijeta jer ništa u ovom svijetu ne može nadoknaditi i osmisliti golemu patnju tolikih ljudi, posebice tolikih nevino pogubljenih i stradalih. Taj Rahelin gorak plač, taj plač kuknjave, postavlja u pitanje samozadovoljstvo ovoga svijeta, njegov pokušaj da se preko patnje olako prelazi jeftinim odgovorima ili pak zaboravom. Zato je dobro da postoje oni koji znaju gorko plakati i zakukati u ovom bešćutnom svijetu, zaplakati pred Bogom koji jedini može otrti svaku suzu s naših očiju (Otk 21,4). Ako itko, onda bi svećenici i redovnici, pišu duhovni pisci, trebali biti osobe koje su „ubodene” grijesima i patnjom drugih ljudi (kao i svih stvorenja), koje oplakuju tuđe grijehe i time ih uzimaju na sebe. Ako itko, onda bi svećenici i redovnici trebali osjećati na svojoj koži patnju svih stvorenja, svojim gorkim plačem pružati otpor jeftinim utjehama ovoga svijeta. Takve suze, suze zbog tuđih grijeha i zbog tuđe patnje, možda mogu postati klicom nekoga novoga zajedništva, zajedništva među ljudima i među svim stvorenjima, koje se temelji na sposobnosti prolijevanja suza zbog drugoga.

Naposljetku postoje i suze zbog ljubavi. To su one predivne Jakovljeve suze kad je ugledao svoju buduću ženu Rahelu: „Zatim Jakov poljubi Rahelu, a onda briznu u plač” (Post 29,11). Jakova je poljubac s Rahelom toliko potresao da je morao zaplakati. Jakovljeve su suze tako suze onih osoba koje nikada ljubav ne uzimaju kao nešto samo po sebi razumljivo, kao nešto posve obično i vlastito, nego kao velik dar spram kojega se ne može ništa drugo nego neprestance zadivljeno zahvaljivati, biti potresen čudom ljubavi koja izaziva suze. Jao onoj ljubavi koju ne prate suze, možda i one suze koje već predosjećaju težinu smrti koja će nakratko, ali ipak bolno rastaviti one koji se ljube u Isusu Kristu. Suze su ljubavi također i suze Marije Magdalene koja žudi za Isusom Kristom, suze radosnice koje svjedoče o pukotini srca kroz koju trajno ulazi Bog.

Eto, zašto bi kršćani trebali plakati. To ne znači da se kršćanski život sastoji samo u plakanju. Sveta Katarina Sijenska napisala je da vjernici trebaju provoditi život u „suzama i znoju”, dakle, u plakanju, ali i u znoju rada i djelovanja. Ništa ne vrijede besposličarske suze, suze na očima bez znoja na licu.