Početna stranica » Zona komfora i kraj povijesti

Zona komfora i kraj povijesti

165 pregleda

Zona komfora, kao neko predivno mjesto bez napornih uvjeta za život, kao ideal ili cilj ljudskoga života zapravo je pasivne i uglavnom utopijske i nestvarne naravi jer stvarnost promatra površno, a životne izazove jednostrano i negativno kao stres i opasnost – a ne možda kao priliku

Zona komfora je pojam koji često susrećemo u svakodnevnom životu i postoje razne definicije ovoga fenomena. Tako npr. jedna kaže da je riječ o psihološkom stanju u kojem su osobi stvari iz okoline bliske i poznate, kao i pod njezinom kontrolom, omogućavajući nisku razinu stresa i anksioznosti. Druga ga, pak, definicija određuje kao stanje u kojem osoba funkcionira bez tjeskobnosti.

Možda bi sljedeća priča mogla dobro dočarati narav ovoga stanja: „U kupeu vlaka sjedila su dva čovjeka. Jedan bi na svakoj stanici ustao, nezadovoljno pogledao kroz prozor, nešto promrmljao, sjeo natrag i žalosno uzdahnuo. Nakon nekoliko stanica drugi više nije mogao izdržati. ‘Nešto nije u redu? Izgledate mi zabrinuto, a i ustajete na svakoj stanici’, reče. ‘Da budem iskren, u pogrešnom sam vlaku i idem u pogrešnom smjeru, ali ovdje je tako udobno i toplo.’”

Zona bi komfora, prema tome, označavala bihevioralno ili psihološko stanje u kojem ljudi obavljaju radnje na načine koji su im poznati i koji (prividno) pružaju osjećaj opuštenosti. Ponašanja koja primjenjujemo unutar ove zone ograničavaju se na ona koja su nam poznata i rutinska te ne predstavljaju nikakav rizik.

Zamka zone komfora

Zona komfora u nekim slučajevima je korisna: djelujemo po uobičajenim obrascima za koje znamo da funkcioniraju, štedeći vrijeme i energiju. U njoj se osjećamo sigurno i pruža nam osjećaj kontrole. Ona zacijelo može biti korisna za neke benignije aspekte života, npr. odabir istoga puta do posla, no može kočiti razvoj u drugim, važnim dijelovima života: u njoj nema mjesta za napredak, razvoj i učenje novih obrazaca koji nam mogu biti korisni. Može se dogoditi da se i sami pokušaj razmišljanja o vlastitom stanju izbjegava jer može uzrokovati stres, dakle antipod komforu. Izostanak kritičke samorefleksije prati proces tješenja raznim (prividnim) opravdanjima, dok trajnije stanje ove vrste može izazvati osjećaje dosade i neispunjenosti.

Zona komfora, kao neko predivno mjesto bez napornih uvjeta za život, kao ideal ili cilj ljudskoga života zapravo je pasivne i uglavnom utopijske i nestvarne naravi jer stvarnost promatra površno, a životne izazove jednostrano i negativno kao stres i opasnost – a ne možda kao priliku. A život, to nam kaže njegovo dublje i šire iskustvo, započinje zapravo tamo gdje zona komfora završava i potiče nas da prepoznajemo i koristimo mogućnosti koje nam se ukazuju, osiguravajući si tako zdravu životnu promjenu. Izlazak iz ovoga stanja iznimno je važan za oblikovanje našega društvenog života i stvarnosti: kako bismo napredovali na poslu, u odnosima, kao osoba te u raznim drugim bitnim aspektima života.

Za A. Schopenhauera ljudska je vrsta sudbinom predodređena da se vječno koleba između dvije krajnosti, volje i dosade, dok V. Frankl u svojoj logoterapiji ističe da u čovjeku, koji je bitno biće odnosa, postoji prirodno ugrađeni dinamizam: ljudsko postojanje ima za cilj da čovjek uspostavi odnos s nečim izvan sebe. Budući da je po svojoj naravi biće samotranscendencije, čovjeku je potrebna umjerena, opravdana i zdrava doza napetosti. Nedostatak takve napetosti proizvodi osjećaje jalovosti, besmislenosti i praznine, objedinjenih u Franklovu pojmu „egzistencijalnog vakuuma”. Ovaj uvid, smatra on, potvrđuje i K. Goldstein koji je „dokazao da napetost bezuvjetno nastoji izbjeći samo onaj čovjek čiji mozak patološki funkcionira”.

Povijest kao dijalektika revolucije i evolucije

Dinamiku društvenoga života bilježimo i oblikujemo na različite načine kroz kategoriju „povijesti” kojom u tijeku ljudskoga djelovanja otkrivamo ili mu dajemo neki pravac i smisao, dok za neko djelovanje obično kažemo da je povijesno ako je bitno utjecalo na tijek života drugih ljudi. U svom djelu Načela nove znanosti (1725. – 1744.), G. Vico je govorio da je čovjekova povijest ono što on doista i čini te da je upravo stoga može razumjeti. Posljedica ove prve sustavne novovjekovne obrane znanstvenoga potencijala povijesti kao polja ljudske spoznaje jest i znanje čovjeka o svom duhovnom biću te mogućnost humanističkih, društvenih znanosti.

Povijest kao tijek čovjekova djelovanja i njezino razumijevanje mogli bi se korisno i pojednostavljeno sagledati pomoću dva pojma: evolucija i revolucija. Evolucija u biti izriče daljnji razvoj, tj. nastavak nečega što je već u tijeku. Revolucija, pak, ukazuje na promjenu tijeka, na preokret. Evolucija, premda naizgled i nominalno dinamična, po svojoj je dubljoj naravi ipak statična jer je nastavak već postojećega, možda samo u drukčijim formama. Revolucija je, pak, uvijek dinamična jer je po svojoj naravi promjena, preokret tijeka i u tom bismo smislu mogli reći da je više povijesne naravi ako se povijest primarno razumije kao tijek aktivnoga djelovanja.

U povijesnim okvirima evolucija je stanje, a revolucija kretanje – rekli bismo pojednostavljeno. Čini se da je ova dublja i bitna razlika između evolucije i revolucije zamagljena. Narativ povijesti pun je društveno-političkih, znanstvenih i kulturnih revolucija koje tijekom vremena posustaju, gubeći svoju transformativnu dinamiku i prelazeći u evoluciju – neku vrstu nastavka i recikliranja onoga što je postignuto u revoluciji – ili potpuno zastaju u razvoju, prelazeći u nedodirljivu dogmu čiji je glavni cilj autistično i nerefleksivno samopreživljavanje njezinih nositelja – što odaje djelovanje mehanizma zone komfora na društvenoj razini.

Utopijski duh i povijest

Ako bit čovjekove povijesti shvatimo u dinamičnom smislu kao trajni poticaj na djelovanje i oblikovanje svoga bitka u svijetu, onda bi ideološko-dogmatsko poistovjećivanje nekoga povijesnog stanja s ispunjenjem povijesti bilo istodobno i proglašenje njezina kraja: ulazak u slijepu ulicu povijesti kao neko novo, ne-ljudsko stanje. Povijest, stoga, da bi bila povijest, a ne neka društvena zona komfora političkih elita, mora imati tijek i potencijal za promjenu, mora imati rezervoar alternativa i njegovati utopijski duh kao otvorenost čovjekovu bitku u svijetu i njegovim izazovima.

Kako moderno doba evoluira u, zasad bezimeno, post-moderno doba, čini se da su te alternative sve oskudnije i nepoželjnije, a utopijski se duh na različite načine kanalizira, kontrolira ili guši. Postaje sve očitije kako mjesečarski ulazimo u slijepu ulicu povijesti, jedan „bezalternativni svijet” (E. Zgodić) u kojem je na povijesnu scenu, kako to lijepo izriče P. Sloterdijk, stupila – umjesto „starih” ekstrema, radikalizama ili htijenja – Sredina: „Velikom dosljednošću Sredina, najbezobličniji monstrum, shvatila je što je na dnevnom redu i proglasila samu sebe glavnom zvijezdom, zapravo jedinom na posthistorijskoj pozornici. Sve čega se dotakne postaje poput nje – dobrodušno, bez karaktera, despotsko… Sada se traže pouzdani dosadnjakovići. Od njih se očekuje da za velikim okruglim stolovima pronađu svjetsku formulu poravnanja. Nepokolebljivo mekana sredina pretvara sve i svakoga u hibride.” Nalazimo se u stanju evolucije gdje su nekadašnje revolucije postale samo (opasna) sjećanja i mitovi, a sama je evolucija očito dosegnula stadij rezignacije i zamora, bijega u zonu komfora iz koje je može istjerati samo jedna nova utopija. Dapače, ona se čini neophodnom ili kako to J. Russell jasno detektira: „Napor da se sagledaju druge mogućnosti života i društva ostaje hitan i konstituira suštinski preduvjet za činjenje nečega.” To činjenje nečega zapravo je kretanje, tijek povijesti.