Objavljeno:
03. 01. 2021. 10:00

U božićnom vremenu pogled nam je često usmjeren prema Betlehemu gdje se, prema evanđeoskim izvještajima, rodio Isus (usp. Mt 2,1; Lk 2,4). Za sliku koju nam ova evanđelja žele pružiti o Isusu, važno je da je Betlehem grad iz kojega je bio kralj David, onaj kralj kojemu je Bog po proroku Natanu obećao da će njegov potomak kraljevati dovijeka na njegovu prijestolju (usp. 1 Ljet 17,1-15).

Piše: fra Darko Tepert

Za toga Davidova potomka u Prvoj knjizi Ljetopisa Bog kaže: „Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: svoje naklonosti neću odvratiti od njega… Utvrdit ću ga u svojem domu i u svom kraljevstvu zauvijek, i prijestolje će mu čvrsto stajati zasvagda” (17,13-14). Temeljem ovoga i niza drugih starozavjetnih tekstova Židovi su očekivali kralja iz Davidova roda koji bi bio ostvarenje Božjega obećanja. Osim toga, kod proroka Miheja čitali su upravo o ulozi koju bi u tom obećanju trebao imati Betlehem: „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom: njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mih 5,1). To su, dakle, tekstovi zbog kojih je bilo važno da se Isus rodi u Betlehemu.

Hebrejsko i arapsko značenje

Ipak, samo ime ovoga grada potaknulo je dodatna promišljanja i duhovna tumačenja. Naime, čita li se Betlehem na hebrejskom jeziku kao betlehem, onda bi to ime značilo „kuća kruha”. Kršćanskoj mašti nije trebalo puno da poveže spominjanje kruha s euharistijskim kruhom. Zato se često i od vodiča po Svetoj zemlji može čuti kako se, eto, Isus rodio u „kući kruha” navijestivši tako da će biti zauvijek prisutan među nama pod prilikom euharistijskoga kruha.

Još je više na takvo povezivanje poticalo i arapsko ime Betlehema. Na arapskom jeziku ovaj se grad zove Bajt Lahm. Doslovno se to prevodi „kuća mesa”. Ako se pomisli da je vječna Riječ u Nazaretu tijelom postala i da je „tijelo” u grčkom izvorniku Ivanova evanđelja zapravo „meso”, i da je to utjelovljenje postalo vidljivo u Betlehemu, ne treba niti čuditi što se mnogi u svojim duhovnim tumačenjima žele poigrati i arapskim imenom ovoga grada.

Spajajući hebrejsko i arapsko čitanje, to bi bio grad u kojem je kao u „kući mesa” postalo vidljivo utjelovljenje Sina Božjega, a kao u „kući kruha” naviještena njegova stvarna prisutnost pod prilikom kruha. Tako bi Betlehem svojim imenom progovarao o Bogu-s-nama, o Emanuelu, koji ostvaruje Božju prisutnost među nama.

Betlehem kao mjesto hrama

Uđe li se malo dublje u značenje imena Betlehem, vidjet će se da taj grad, barem svojim imenom, nema nikakve veze ni s mesom ni s kruhom. Na području Svete zemlje više naselja, sadašnjih i drevnih, nosi imena koja započinju riječju bet, što znači „kuća”. Tako, primjerice, postoji mjesto koje se zove Bet Šemeš, što doslovno znači „kuća sunca”. Poznato je da su Kanaanci, narod koji je obitavao u Obećanoj zemlji, to jest u Kanaanu, prije Izraelaca štovali veliki broj božanstava. Među njima bio je i bog Šemeš ili Šamaš koji je bio bog sunca. Bet Šemeš naziv je mjesta u kojem je bilo svetište ovoga boga. Uostalom, i u biblijskim tekstovima u Knjizi Postanka spominje se mjesto koje dobiva naziv Betel (bet – el), to jest „kuća Boga”, nakon što je ondje Jakov dvaput imao viđenje Boga i ondje uspostavio svetište. Iz Druge knjige o Kraljevima saznajemo da je u tom mjestu postojao i hram. Jeruzalemski hram obično se naziva bet Adonaj, to jest „kuća Gospodnja” ili kako se češće prevodi „dom Gospodnji”. Iz ovoga je jasno da imenica bet ne mora označavati tek običnu kuću, nego da može označavati i hram. Takvo značenje trebalo bi prepoznati i u imenu Betlehem.

No, čiji je hram onda bio u Betlehemu? Među mnoštvom kanaanskih božanstava, štovanje nekih od njih preuzeto je iz mezopotamske mitologije, osobito iz Babilonije. Prvo razdoblje babilonskoga utjecaja na području Kanaana trajalo je do otprilike 1300. pr. Kr., a to je upravo vrijeme koje neposredno prethodi pojavi Izraelaca na tom području. Iz toga razdoblja u kanaanskom i kasnijem hebrejskom načinu promišljanja o religiji zadržali su se nazivi određenih obreda, pa i sami oblici žrtava, oblik vjerovanja o zagrobnom životu, posebni oblici gatanja i čarobnjaštva, kao i pojedini blagdani.

Jedno od babilonskih božanstava bio je i bog Lahmu čija je sestra Lahamu. To su bila dobra božanstva koja su nudila zaštitu, a u babilonskoj mitologiji imala su važnu ulogu u stvaranju svijeta jer su se oni prvi rodili iz kaosa, a od njih su se rodili bog neba i božica zemlje, koji su pak rodili sve ostale bogove mezopotamskoga panteona. U Kanaanu su, čini se, ovoga boga štovali uglavnom kao boga plodnosti. Dio znanstvenika vjeruje da je, po prihvaćanju kulta boga Lahmua u Kanaanu, njegovoj izvornoj ulozi pridodana još jedna koja bi bila vezana uz sličnost njegova imena s kanaanskim, a onda i hebrejskim glagolom laham koji znači „boriti se”. Tako bi babilonski Lahmu ovdje dobio i ulogu boga rata.

Tako bi se na kraju moglo reći da ime Betlehem prije možemo prevesti kao „hram boga rata”, nego kao „kuća kruha” ili „kuća mesa”. Ipak, sve su ovo tek pokušaji tumačenja ovoga imena.

Kršćansko značenje

Za kršćanina koji promatra Betlehem kao mjesto Isusova rođenja ime toga mjesta nije ni od kakve važnosti. Važno je znati da je to Davidov grad, a Davidu je obećano da će njegov potomak dovijeka kraljevati na njegovu prijestolju, i važno je znati da je prema proroku Miheju upravo to mjesto gdje se imao roditi novi vladar nad Izraelom, onaj čiji je „iskon od davnina, od vječnih vremena”. Sve ostalo može biti određena duhovna nadogradnja, pa i poigravanje imenom toga grada.

Uostalom, ako se uzme da se u tom gradu vjerojatno u nekim drevnim vremenima nalazilo svetište boga rata, može se naglasiti da je prema proroku Izaiji „dijete” koje se rodilo i kojemu je „na plećima vlast”, predstavljeno kao „Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Iz 9,5). Za njega je ondje rečeno: „Nadaleko vlast će mu se sterat' i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti” (9,6). Učinak njegova djelovanja kasnije je prikazan kao sveopće pomirenje: „Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit'. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k'o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora” (Iz 11,6-9).

Kod Isusova rođenja pastiri će čuti anđeosku pjesmu: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim” (Lk 2,14). Tako Betlehem po Isusovu rođenju postaje grad mira među ljudima i slavljenja Boga.

Kršćanska primjena

Prema svemu ovome, kršćanin će slaviti Božić kao blagdan ostvarenja Božjih obećanja, kao blagdan dolaska Boga kao kralja među ljude, kao blagdan S-nama-Boga, Emanuela. Za kršćanina Božić će biti dan u kojem je utjelovljenje postalo vidljivo, u kojem je Riječ uzela tijelo-meso. To je stoga i dan koji nam kaže da je ovaj svijet dobar i da je na ovom svijetu sve stvoreno dobro jer nam utjelovljeni Božji Sin pokazuje kako je zamišljeno stvorenje i kako je zamišljen čovjek. Božić je i dan kad slavimo trajnu Gospodinovu prisutnost među nama, osobito u euharistiji. Konačno, Božić je i dan koji nas podsjeća da je Krist došao kako bi ostvario pomirbenu žrtvu po kojoj će pomiriti čovjeka s Bogom i čovjeka s čovjekom. Stoga Božić trebamo slaviti kao blagdan mira u kojem će svatko od nas gledati kako da taj mir iz dana u dan ostvarujemo ovdje na zemlji.

Izvor:
Svjetlo riječi