Objavljeno:
01. 04. 2021. 09:00
Stjepan Lice

Otkad smo se susreli, ne prestaješ mi prati noge.

Svednevice se nadnosiš nad moja prašna, izranjena stopala.
Nadnosiš se nad njih i kad nisu iskusila zahtjevnost povjerenih mi koraka.
I pritom ne pitaš zašto sam ustuknuo pred putovima
kojima me tvoja ljubav upućuje. 

Pereš mi noge od nesigurnosti i umora.
Od dvojbi i stranputica.
Od neodlučnosti i nepostojanosti. 

Zasigurno si mi noge prao i prije nego smo se susreli.
Tako si me osposobljavao za hod tebi ususret.
Za hod k srcu mog života. 

Pereš mi noge svojim rođenjem.
Svojim zanosom i patnjom.
Svojim uskrsnućem. 

I ne samo noge.
Pereš mi i ruke. I oči.
Pereš mi srce. 

Pereš moje misli i namjere.
Moj govor.
Pereš svojom ljubavlju.
Ljubavlju koja ne pita za sebe.
Ljubavlju koja se ne umara. Ne odustaje. 

Znam:
tek kad se sagnem uz tebe da perem noge onima kojh me šalješ,
svakome bez razlike,
tek kad se operem od svake isključivosti,
i ja ću se roditi.
I ja ću uskrsnuti. 

Tek kad se sagnem uz tebe,
moći ću te zagrliti. 

Tek tada moje će srce oživjeti za dan, za život kojim
prolazim.

 

Izvor:
Žena vrsna/Svjetlo riječi