Objavljeno:
05. 07. 2019. 11:45

Vjetar… Čovjek… Da, Duh, postojan, i uvijek iznenađujući, uvijek nov… i susreti, pa i ako potraju samo trenutak… samo oni nas oživljuju. Udomljuju. I nose.

Stjepan Lice

Susretljivošću drage mi osobe imao sam, prije nešto vremena, priliku proputovati od Lisabona do Gibraltara i natrag, i tako upoznati mnoge ljepote Portugala i Španjolske. Vidio sam niz znamenitih gradova. Mnoge veličanstvene zgrade, vrtove i spomenike. Vidio sam mnoge prirodne ljepote. Čovjekov zajednički trud i zajednički uspjeh s prirodom.

Dragocjeno mi je što sam prošao tim putom i imao priliku toliko toga vidjeti. Susresti se s mnogim različitostima. No kad su me po povratku pitali što bih od svega što sam vidio, izdvojio, ostao sam na trenutak zatečen. A onda, bez imalo dvojbe, nabrojio: vjetar nad Gibraltarom, ulični pjevač i ulična umjetnica u Sevilli.

Gledali su me zbunjeno. Vjetar, neki usputni ljudi… – je li to primjeren sažetak putovanja od mnogo, mnogo stotina kilometara? Kako da kažem…

Silan vjetar nad Gibraltarom, na mjestu gdje je Pirinejski poluotok najbliži Africi – koju toga dana zbog neprozirnog vremena nije bilo moguće vidjeti – tako mi je jasno zborio da smo svi, koliko god različiti bili, i bez obzira jesmo li na istim ili na suprotnim obalama, istim Duhom povezani, istim Duhom sjedinjeni. Svjedočio mi je da je zagrljenost temeljna istina o svakom od nas. I o svima nama zajedno…

Sjedeći na pločniku uz bočni zid katedrale u Sevilli jedan je slijep ili slabovidan čovjek pjevao, pjevao tako snažno, tako čisto, tako jednostavno. I danas ga bez imalo naprezanja slušam…

U jednoj od glavnih seviljskih ulica jedna je ulična umjetnica – jedna od onih kakvih ima i u većim gradovima u našim krajevima – sva obojena srebrnom bojom stajala nasred prometnog pločnika. No za razliku od drugih sličnih uličnih umjetnika, ona nije stajala nepomično i u mûku. Dok je svirala prelijepa glazba ona je iz srebrne košare vadila srebrn cvijet i uz širok ga osmijeh nudila prolaznicima. Kako ga se nitko nije odlučivao uzeti, ona ga je polako vratila u košaru. I njezin osmijeh i glazba su utihnuli. Zatvorili se u sebe. Do sljedeće prilike.

Da, bilo je sveto iskustvo pjevati Kraljice neba, raduj se u rodnoj kući svetog Antuna Padovanskog u Lisabonu i na Bijelu nedjelju na kraju mise služene na španjolskom jeziku u jednoj crkvi u središtu Cadiza. Bila je osobita večera u Lisabonu, svojevrsna zahvalnica za toliko toga tijekom mnogih godina. Mnogo je neizbrisivog ali, kad govorim o tom putu, ne mogu ne započeti s vjetrom nad Gibraltarom. Ne mogu ne sjetiti se onog slijepog ili slabovidnog čovjeka…

Vjetar… Čovjek… Da, Duh, postojan, i uvijek iznenađujući, uvijek nov… i susreti, pa i ako potraju samo trenutak… samo oni nas oživljuju. Udomljuju. I nose.

Izvor:
Svjetlo riječi