Objavljeno:
31. 08. 2021. 08:15

Osim što je stekao nadimak Dragulj Tihoga oceana, Valparaíso je na temelju jedinstvene arhitekture na padinama grada i specifičnoga urbanističkog dizajna proglašen svjetskom kulturnom baštinom.

Dalibor Ballian

Valparaíso je glavni grad, luka i obrazovni centar u pacifičkom dijelu Čilea, a šesti je grad po veličini ove države s oko 280 tisuća stanovnika. No, ako se pridruže okolna naselja koja pripadaju administrativnom centru, tada broj stanovnika raste na više od 800 tisuća, po čemu postaje drugi po veličini grad u Čileu, nakon glavnoga grada.

Grad se nalazi oko 120 kilometara sjeverozapadno od Santiaga i na nadmorskoj visini od 10 m. Predstavlja jednu od najvažnijih morskih luka južnoga dijela Tihoga oceana, danas specijaliziranu za kontejnerski transport kao i rasute materijale, većinom rudače.

Valparaíso ima vrlo blagu mediteransku klimu. Ljeto je u osnovi suho, ali na grad tijekom većega dijela godine utječu magle koje dolaze s hladnom Humboldtovom morskom strujom. Zimi kiše mogu povremeno biti izuzetno jake kada snažni oblaci s oceana prilaze središnjem dijelu Čilea, ali učestalost takvih kiša uvelike varira iz godine u godinu. Sniježne padaline rijetko se javljaju u najvišim dijelovima grada. Zimi se javljaju jaki kontinentalni vjetrovi s Anda i mogu dovesti do temperatura koje padaju ispod 0 °C.

Uloga Valparaísa

Grad Valparaíso odigrao je važnu geopolitičku ulogu u drugoj polovici 19. stoljeća kada je služio kao glavna luka za opskrbu brodova koji su putovali između Atlantskoga i Tihog oceana, prelazeći Magellanski tjesnac na samom jugu Južne Amerike, a gubi na tom značaju izgradnjom Panamskoga kanala. U razdoblju svoga zlatnog doba grad je bio magnet za europske doseljenike koji grade svoje kvartove na brežuljcima koji se spuštaju prema oceanu. Tako su nastali povijesni kvartovi Valparaísa, proglašeni svjetskom baštinom UNESCO-a. Inače, počeci brojnih institucija u Čileu vezani su upravo za ovaj grad i njegove kvartove, od najstarije burze Latinske Amerike, preko prvoga dobrovoljnog vatrogasnog društva i prve javne knjižnice u Čileu, sve do najstarijih novina na španjolskom jeziku koje u Čileu i danas izlaze, a poznate su kao El Mercurio de Valparaíso.

Izgradnja Panamskoga kanala veoma se negativno odrazila na razvoj grada jer počinje razdoblje ekonomske stagnacije te su mnoge imućne obitelji napustile grad. Ipak se grad lagano oporavlja te počinje ponovno rasti, privlačeći umjetnike i kulturne poduzetnike koji su se smjestili u povijesne četvrti grada na padinama. Danas mnogo tisuća turista iz cijeloga svijeta posjeti Valparaíso kako bi uživali u gradskom labirintu kaldrmljenih uličica i šarenih zgrada. Luka Valparaíso ostala je glavni distribucijski centar za kontejnerski promet, izvoz bakra i voća.

Valparaíso danas dobiva na značaju u turizmu jer u luci tijekom ljeta pristaju brojni kruzeri s turistima. Najznačajnije pak od svega je da se Valparaíso transformirao u jaki obrazovni centar s četiri velika sveučilišta i nekoliko velikih strukovnih fakulteta.

Iz povijesti

U zaljev današnjega Valparaísa Španjolski osvajači 1536. godine stigli su na brodu Santiaguillo, odnosno brodom za opskrbu koji je poslao konkvistador Diego de Almagro. Tada je zapovjednik broda i ekspedicije Juan de Saavedra dao ime ovomu mjestu po svom rodnom selu Valparaíso de Arriba u provinciji Cuenca u Španjolskoj. U početku je Valparaíso bio malo selo, sa samo nekoliko kuća i jednom crkvom. Prije dolaska Španjolaca ondje su živjeli Indijanci iz plemena Mapuče koje kolonizatori iskorištavaju za radove. Tek 1810. trgovci grade pristanište i počinje se razvijati skromna trgovina.

Zanimljivo, na mjestu prvoga pristaništa danas stoji poznata zgrada novina El Mercurio de Valparaíso. Naime, kako se luka širila, bilo je potrebno zasipati more kako bi bila izgrađena pristaništa za brodove velikoga gaza. Na taj je način obala odmaknuta pet ulica dalje, u pravcu mora.

Grad je poznat i po velikoj pomorskoj bitki između britanske i američke mornarice 1814. godine, dakako izvan grada. Druga bitka odvijala se 1914. godine, ovaj put između Njemačke carske flote i britanske.

Nakon stjecanja neovisnosti Čilea 1818. godine, Valparaíso je postao glavna luka novonastale čileanske mornarice, čime se otvorila mogućnost međunarodne trgovine umjesto ranije ograničene trgovine isključivo sa Španjolskom i njezinim kolonijama. Ubrzo je grad postao željena stanica za brojne brodove koji su obilazili Južnu Ameriku kroz tjesnace Magellanova tjesnaca i rta Horn. Posebnu važnost luka je dobila tijekom kalifornijske zlatne groznice (1848. – 1858.) kada sav transport s istočne obale SAD-a na zapadnu obalu ide oko Južne Amerike. Tada je kao velika pomorska luka Valparaíso primao imigrante iz mnogih europskih zemalja, uglavnom iz Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Švicarske i Italije. Ta međunarodna imigracija transformirala je lokalnu kulturu španjolskoga i američkoga podrijetla na načine koji su uključivali izgradnju prvoga nekatoličkog groblja u Čileu, groblja disidenata.

Sve je to rezultiralo porastom populacije. Grad je krajem 19. stoljeća dosegao više od 160 tisuća stanovnika zbog čega je bilo potrebno koristiti strma brda za gradnju većega broja stambenih objekata i ljetnikovaca. Nedostatak dostupnoga zemljišta natjerao je gradske vlasti da se isuše manje močvare oko grada te da se nasipa obala oceana u cilju dobivanja novoga građevinskog zemljišta. Grad u tom razdoblju raste i razvija se, da bi ga 18. kolovoza 1906. godine pogodio veliki potres s velikom materijalnom štetom i s tisućama mrtvih i povrijeđenih.

Nakon zemljotresa grad se obnavlja iz temelja, a postojeće ulice se šire i uređuju, što danas daje gradu veoma lijep izgled. Tad se gradi i trg Plaza O'Higgins, a gradi se i sadašnja gradska katedrala koja je uobličila današnje područje Almendral Valparaíso. Tada su započeli i radovi na proširenju grada i luke koji su se završili 1930. godine.

Svjetska kulturna baština

Osim što je stekao nadimak Dragulj Tihoga oceana, Valparaíso je na temelju jedinstvene arhitekture na padinama grada i specifičnoga urbanističkog dizajna proglašen svjetskom kulturnom baštinom. Poseban je i neobični sustav gradskoga prijevoza uspinjačama koje povezuju luku s okolnim naseljima na padinama. Grad trenutno ima 15 uspinjača dostupnih za širu javnost, dok 16. pripada jednoj od gradskih bolnica. Osim toga, kako je grad izgrađen na desecima strmih padina, Valparaíso ima labirint kaldrmljenih ulica koje predstavljaju bogatu arhitektonsku baštinu.

Za ovaj grad veže se i ime poznatoga nobelovca Pabla Nerude koji je bio pisac, ali i slikar. Premda nije rođen u ovom gradu, u njemu je vrlo rado boravio. Prilikom boravka on je u svojoj kući na jednom od gradskih brežuljaka napisao neka svoja kapitalna dijela. Sama kuća bila je tako pozicionirana da se s prozora i balkona može vidjeti cijeli grad i zaljev, u svoj svojoj raskoši. Danas je kuća Pabla Nerude otvorena kao muzej te pokazuje sav raskoš kulture i mješavine gradskoga stanovništva koje potječe iz brojnih europskih zemalja.

Izvor:
Svjetlo riječi