Objavljeno:
30. 11. 2020. 09:30

Ulične šetnje odvijaju se tri ili četiri puta tjedno. Misionari koji se obvežu služiti godinu dana imaju određene četiri rute koje im pomažu steći rutinu i poznanstva. Upoznaju ljude i pozadine priča, slušaju njihove nade, strahove i potrebe.

Iako je svjetlo na uglu bulevara Martina Luthera Kinga mlađeg i ulice Mulberry postalo crveno, nekoliko automobila projurilo je križanjem. No, kad su se drugi zaustavili, Charley je prošetao središnjim otokom, držeći kartonski znak i zavirujući u prozor četiri ili pet najbližih automobila. Jedna je osoba ponudila kratki suosjećajni poluosmijeh, dok su ostale gledale ravno ispred sebe.

Charley je bio gladan, ali ovo je bilo jedno od najprometnijih doba dana. Bilo je bolje zadržati se i iskoristiti veliku količinu prometa. Tada je ugledao nekoliko prijatelja koji su šetali Mulberryom. Kad su prešli bulevar, začuo je Colina kako doziva: „Hej Charley, kako ide?”

Colin i Abby bili su neki od Charleyjevih najčešćih prijatelja - ljudi koje bi viđao barem nekoliko puta tjedno. „Trebaš li vode ili čarapa, Charley?” - viknuo je Colin. Charley je prihvatio bocu vode i odvojio nekoliko minuta kako bi porazgovarao s njima. Znao je da su relativno novi u Baltimoreu i želio je da se osjećaju dobrodošlo. Znao je da se jako brinu za njega i druge ljude koji su vani na ulici.

Colin Miller (29), porijeklom iz Marylanda, i Abby Steele (23) iz Virginije, dvoje su od pet "urbanih misionara" sa sjedištem u bazilici Velike Gospe, nekoliko blokova istočno odavde. Dvoje mladića žive u bivšem samostanu iza bazilike, a tri mlade žene u obližnjem stanu. Svi petero okupljaju se svako jutro na molitvi i misi, provode vrijeme na satovima euharistijskog klanjanja, učenja i formacije.

Iako su mladi samci i laici, život koji žive gotovo je poput zavjetovanog redovnika. Njihov molitveni život izvor je milosrđa koje pružaju onima kojima je najpotrebnija. A u Baltimoreu postoji velika potreba.

Prema podacima FBI-a objavljenim ranije ovog mjeseca, Baltimore je četvrti američki najopasniji grad, sa stopom kriminala od 1.859 na 100.000 ljudi. 2019. godine u Baltimoreu je ubijeno 348 ljudi. Članak iz Baltimore Sun-a od 20. studenoga kaže da je grad na putu da zabilježi najmanje 300 ubojstava šestu godinu zaredom.

Problemi beskućništva i ovisnosti o drogama pogoršali su se tijekom nekoliko godina. U nedavnom razgovoru vlč. James Boric, rektor bazilike, istaknuo je raspadanje obitelji i porast psihičkih bolesti kao glavne čimbenike koji doprinose tome. Pokazujući kroz prozor suvenirnice na uličicu, gdje program katoličkih dobrotvornih ustanova osigurava obroke, rekao je novinaru: „Nekoliko je žena koje spavaju upravo tamo i svugdje, uključujući autobusnu stanicu preko puta ulice, ponekad na nagibu naših stepenica. Posvuda.”

Još jedan župnik u gradu, benediktinac Fr. Paschal Morlino iz St. Benedikta, kazao je kako na mnogim ulicama poput one koju zauzima Charley, ima više od četiri „smjene” dnevno, a ljudi očajni za bilo kakvim donacijama koje im vozači mogu ponuditi. Situacija vapi za odgovorom i Crkva osjeća potrebu da ga ponudi. Ali kako? I kakav oblik odgovora?

„Ideja svakog pravog kršćanina je da prvo mora primiti božansku ljubav kako bi mogli pomagati jedni drugima”, rekao je vlč. Boric. „To činimo, naravno, fizički u sakramentalnom životu, ali i duhovno. Tu ljubav koju nam On daje, moramo nositi svom susjedu, a u Baltimore Cityju mnogi su moji susjedi beskućnici i ovisnici.”

Inspiriran programom u Denveru poznatim pod nazivom Krist u gradu, vlč. Boric zamolio je nadbiskupa Williama E. Lorija iz Baltimorea za dopuštenje da transformira nekadašnji samostan bazilike u bazu za tu svrhu. Tada je počeo pozivati ​​i obučavati mlade ljude koji su ozbiljno željeli rasti u vjeri i dati svoj život u ovu službu.

Izvor svake nade službeno je pokrenut na blagdan Velike Gospe 2019. godine.

To nije samo dobrotvorni program. Zapravo, iako misionari nose ruksake s vodom i čarapama - što može biti dobar način za probijanje leda s ljudima na ulici - primarna svrha ove organizacije nije pružanje materijalne pomoći ljudima. Misionari mogu i uspostavljaju kontakt beskućnika s agencijama koje im mogu pomoći na taj način, ali njihov je primarni cilj pomoći ljudima na ulici da povrate svoje dostojanstvo.

Ali to mora početi s misionarima. „Izvor svake nade prije svega je formacijski  program”, objasnio je vlč. Boric. „To je program za oblikovanje mladih ljudi u velike učenike. To je pravo djelo. Plod toga je njihov izlazak na ulice Baltimorea. Tako svaki dan idu na misu, imaju sat klanjanja, mole krunicu, jutarnju molitvu i večernju molitvu. "

„Ulične šetnje” odvijaju se tri ili četiri puta tjedno. Misionari, koji se obvežu služiti godinu dana, imaju određene četiri rute koje im pomažu steći rutinu i poznanstva. Upoznaju ljude i pozadine njihovih priča, slušaju njihove nade, strahove i potrebe.

„Već smo izgradili odnos s njima”, rekao je Miller. „Znamo ih kao prijatelje. I zaista, sve što želimo je sprijateljiti se s tim ljudima i tražiti od Duha Svetoga da uđe u ove razgovore. Snažni naglasak stavljamo na odnos i vjerujemo da odnos može biti katalizator stvarnih promjena. Vidimo da se to događa.”

Povezanost s drugim ljudskim bićima nešto je što nedostaje u životima tolikih ljudi na ulici, rekao je Miller. Jedan od glavnih razloga za beskućništvo su razorene veze. „Kada biste vi upali u tešku situaciju, vjerojatno biste imali različite prijatelje ili obitelj koji bi vam barem malo mogli pomoći”, rekao je, „Ti su muškarci i žene iscrpili te veze; doživjeli su puno napuštanja i  odbijanja stoga biraju izolaciju ulica.”

Istaknuo je da je  Majka Terezija iz Kalkute govorila o tome da je nevoljenost i nebriga kao najveće siromaštvo. „To je stvarnost koju stvarno vidiš, šetajući ulicom. To je obično ono što će mnogi naši prijatelji reći da je najveći izvor njihove patnje - ta izolacija, u smislu da su ponekad jednostavno odbačeni kao ljudi nižeg sloja. Ovo što radimo nekako je poput rješavanja njihovih dubljih potreba.”

Usredotočujući se na prijateljstvo, misionari se nadaju da će postići model autentičnog prijateljstva i zdravog odnosa. „S njima se možemo povezati na takve načine pomoću kojih će moći zaliječiti neke rane od laži koje su im se urezale u srce", rekao je Miller.

To nije uvijek lako, što će potvrditi misionari. „Jedan dan posjetite nekoga i ta osoba je vrlo raspoložena, trijezna, imate prekrasan razgovor s tom osobom, a drugi dan ta ista osoba je izvan sebe.”, rekla je Caroline Boudreaux (23), misionarka s Floride.

„Godina u Baltimoreu poučila me o tome kako nas Bog voli. Ljubav prema našim prijateljima ne nestaje baš poput ustrajne Božje ljubavi prema svakome od nas. Ništa nisam drugačija od beskućnika, mogla bih se vratiti svojim porocima, a On bi me još uvijek volio.”

Ali ima vremena i za veselje. Miller se sprijateljio s jednom osobom u travnju, koja se nedavno mogla vratiti kući u svoju obitelj. „Poticanje na vraćanje u obitelj ili poticanje nekoga da ide na rehabilitaciju i molitva s tom osobom prije rehabilitacije”, rekao je Boudreaux, „neki su od plodova.”

Osvajanje duša za Krista u konačnici je ono što žele činiti. To je jedan od razloga zašto misionari pozivaju ljude da pohađaju sat posvećen Bibliji, kao i skup mladih odraslih u bazilici.  

„Kako bi se grad Baltimore promijenio, potreban mu je Krist”, rekao je vlč Boric. „Jedino pravo rješenje za rasizam, nasilje, upotrebu droga i razorene obitelji je Isus Krist.”

Govoreći o reakciji župljana i mladih koji dolaze u baziliku, Miller je komentirao: „ Zapanjio sam se koliko su ljudi uzbuđeni zbog Izvora. Ljude potakne kada vide kako je Crkva spremna zaprljati ruke i izaći služiti Kristovom narodu, premošćujući jaz koji ponekad postoji. Znate, postoji kamp socijalne pravde, a sada imate i liturgijski kamp. I jedno i drugo je potrebno.“

„To je bila izvorna vizija Evanđelja, samo to pokušavamo živjeti.”, kazao je Miller, a prenosi Aleteia.

Izvor:
Svjetlo riječi