Objavljeno:
11. 05. 2020. 11:45

Premda je vojnik Miralem Čengić inzistirao na tome da je fojničke fratre ubio zato što je bio iziritiran hrvatskim grbom, što znači iz nacionalne mržnje, presuda je zločin okvalificirala običnim ubojstvom s umišljajem.

Piše: Mirko Filipović

Ustaše (riječ znači isto što i: ustanici, tj. oni koji dižu ustanak) jesu ideološki pokret nastao kao reakcija na represalije srpskih žandara i državni teror velikosprskih vlada u Aleksandrovoj Jugoslaviji. Uz pomoć Mussolinija i potporu Hitlera dospjeli su na vrh ratne države koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska. Ta država je imala regularnu vojsku koja se zvala domobrani i političku vojsku koja se zvala ustaše. Šef države bio je poglavnik dr. Ante Pavelić. Njegov zamjenik bio je doglavnik Ademaga Mešić. Potpredsjednik vlade te države zvao se Osman Kulenović, a dio ministara u vladi zvali su se: Atif Hadžikadić, Hakija Hadžić, Alija Šuljak, Džafer Kulenović. Na teritoriju Bosne i Hercegovine, koja je cijela bila u okviru te ratne NDH države, preko 60% ustaške (dakle: ideološke) vojske sačinjavali su Hrvati islamske vjeroispovijesti.

Po završetku rata najveći dio ustaških glavara uspio se provući preko granice, a  najveći dio običnih ustaških vojnika nije: pobili su ih komunistički ustanici (ustaše!) uz blagoslov engleskih lordova. Najveći dio poglavnikove sorte naroda nosio je od tada (do danas!) na sebi zlogas fašizma, a najveći dio doglavnikove sorte naroda odrekao se na vrijeme svoje prošlosti te je (do danas!) pomno sakriva kao zmija noge. Dapače, pobivši se međusobno za tuđi račun u ovome ratu, oni čiji su očevi bili ustaško cvijeće na sav glas su pogrdno one čiji su očevi bili tek obične ustaše nazivali ustašama. Svu dubinu tragikomedije razumijevali su samo oni koji su dobro znali tko su i kakvi su ustaše bili. Tragično je i istodobno komično bilo da većina ustaša manjinu ustaša proziva za ustašstvo. Ali isto tako da se ove sadašnje nazovi ustaše naziva imenom vojske koju je, uza sve negativnosti, ipak resio duh vojničke discipline i borbenosti.

Da sve ovo nije manje-više uspješna igra riječima svjedoče mnoge sudbine golih života koji su otišli Bogu na pravdu zbog grlatih "antiustaških" propagatora mržnje koja je, navodno, potrebna da bi vojska bila uspješnija u borbenim akcijama, ali koja praktično rezultira samo zločinima. Samo se jedan od takvih zločina dogodio 1993. godine u Franjevačkom samostanu u Fojnici, kada je mržnjom nafiksani i viškom slobode i svemogućnosti našopani komandos, usred bijela dana u hodniku samostana, s dva metra udaljenosti, u leđa ustrijelio gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića. Razlog i opravdanje za ovaj kukavički čin, kako se na nekoliko mjesta u sudskim spisima ponavlja, bio je samo jedan: mislio je da su ustaše!

U opisu ubojstva sud je utvrdio da je Čengić ljude na koje je naišao u samostanskom dvorištu najprije označio "ustašama" a tek tada je, našavši u džepu fra Nikice Miličevića privjesak sa znakom hrvatskoga grba,  "iritiran ovim znakom" unaprijed najavio da će ih pobiti i to potom i učinio.

Što je za ubojicu bio "ustaša"?

Najprije svaki civil koji se u to vrijeme mogao naći oko samostana u Fojnici, potom svatko tko uza se ima nekakav hrvatski znak. Motiv ubojstva nije, dakle, bilo koristoljublje ili osobna uvreda, nego mržnja na hrvatske znakove i one koji su vezani uz njih. Čengić tako praktično nije imao namjeru učiniti zločin protiv konkretnih ljudi, jer on njihova imena nije znao, nego zločin protiv njihovih znakova, njihove pripadnosti: to je ono što ga je iritiralo i navelo na slobodu da ih ubije. Motiv ubojstva je, neporecivo, bio nacionalno, odnosno rasno utemeljen, a ubojstvo je počinio vojnik, aktivni pripadnik na tome tlu djelatne vojne postrojbe, čovjek u vojnoj uniformi u vrijeme trajanja rata. Vojnik je svoje žrtve smatrao protivničkom stranom koju je dozvoljeno ubiti zato što pripadaju drugome znaku i drugome narodu. Žrtve su bili civili. Nenaoružani. Nisu pružali otpora, nego su izvršavali ono što im je ubojica naredio.

Usprkos ovome svemu, Okružni vojni sud u Sarajevu ovaj je zločin ocijenio kao ubojstvo s umišljajem i podveo ga pod član 36 stav 2 točka 6 Kaznenog zakona tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, preuzetog iz zakonodavstva bivše Jugoslavije. Ni jednom riječju se u presudi ne spominje mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: ratnog zločina. Ne! To je najobičnije ubojstvo koje je samo počinjeno svjesno.

Upravo na toj "svjesnosti" ovaj sud je inzistirao kao na najvišem dometu svoje "strogoće". Premda je obrana pribavila nalaze neuropsihijatra Šadije Hadžišehović koji su tvrdili da je ubojica pri izvršenju zločina bio bitno smanjeno uračunljiv, jer se ranije liječio od neuroze i alkoholizma,  sud je ustvrdio da se "radi o osobi sa razvijenim znakovima alkoholne bolesti, bez oštećenja psihičkih funkcija i organskog propadanja cns-a", no u takvom je stanju – inzistira se u Presudi – "okrivljeni mogao da shvati značaj svoga djela i da upravlja svojim postupcima".

Odbačen je kao neosnovan i pokušaj Čengićeva branitelja da se zločin okarakterizira kao tzv. ubojstvo na mah, tj. ubojstvo izazvano teškim vrijeđanjem. "U ovom slučaju – ustvrdio je sud – ubijeni nisu napadali okrivljenog a niti su ga vrijedjali već su pokorno izvršavali sva naredjenja okrivljenog, dok im je on psovao ustašku majku, pretresao ih i slično".

Konačno, Okružni vojni sud je odbacio i obranu okrivljenoga da je mislio da se radi o pripadnicima "neprijateljske vojske" te da ih je zato ubio. Obrazloženje odbacivanja ovakve obrane u Presudi je doslovce ovako napisano: "Sve i da su bili ustaše, kako to okrivljeni tvrdi, oni nisu pružali nikakav otpor pa ih okrivljeni nije smio a niti je imao razloga za to, lišavati života". Da! Upravo tako piše u službenom spisu vojnoga suda u Sarajevu koji je potpisao sudac Kamenica: sve i da su bili ustaše!

Za učinjeno nedjelo ovaj sud je Miralemu Čengiću izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina s uključivanjem u to vremena provedena u pritvoru. U olakotne okolnosti uračunao mu je to što je djelo priznao, što ranije nije bio osuđivan i što je prilikom izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv. Otežavajućih okolnosti za sud nije bilo. Ni jedne! Ni to što se ubojica tri mjeseca sakrivao. Ni to što je vojnik pucao u civile. Ni što su žrtve bile nenaoružane. Ni što im je pucao u leđa! Kamoli pak što su nenaoružani civili upucani u leđa i potiljak samo zato što su bili pripadnici drugoga znaka koji je ubojicu "iritirao" a s kojim se identificira čitav jedan narod koji konstituira zemlju u kojoj sud donosi presudu i uime kojega je presuda donesena. Na vrhu Presude ispod koje se potpisao sudac Idris Kamenica velikim slovima i s uskličnikom na kraju piše: U IME NARODA! Kojeg naroda? Čijeg naroda? Ako je sud zasjedao pod vidom državne institucije Bosne i Hercegovine, onda je presudu donosio i uime hrvatskog naroda. Pa ipak izričito ubojičino priznanje i čak insistiranje na tome da ga je znak toga naroda iritirao na ubojstvo sud nije smatrao vrijednim uvrstiti ni pod "otežavajuće okolnosti".

Na presudu Okružnog vojnoga suda u Sarajevu, izrečenu 23. rujna 1994., ubojica se žalio Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine. No, to je učinio i Okružni vojni tužitelj te je Vrhovni sud na sjednici održanoj 13. veljače 1995. donio presudu kojom se odbija žalba optuženog i kaznu mu povisio na petnaest godina zatvora. Najveći prigovor Vrhovnog suda presudi Okružnog vojnoga suda sastoji se u tome da nisu pravilno procijenjene sve okolnosti "u smislu člana 41. preuzetog KZ SFRJ", kojim je za ovakvo krivično djelo predviđena mogućnost izricanja i smrtne kazne. Stoga ovaj sud insistira da je optuženi "lice čiji je stepen društvene opasnosti, shodno tim radnjama veoma visok".

Ipak to "lice", koje je za učinjeno zlodjelo - po zakonu - moglo biti osuđeno i na smrtnu kaznu i koje je – po procjeni vrhovnog suda države – društveno veoma opasno, određeno je najprije da kaznu izdržava u zatvoru poluotvorenog tipa, potom samo četiri mjeseca nakon ove procjene prvi put je dobilo na dar smanjenje kazne u iznosu od dvije godine, a onda još nekoliko puta, sve dok mu kazna nije smanjena za polovicu presuđenog iznosa godina.

Izvor:
Svjetlo riječi