Objavljeno:
27. 04. 2020. 12:30

Kada je Marko Tulije Ciceron 55. godine prije Krista u svojoj govorničkoj raspravi O govorniku zapisao da je „povijest učiteljica života” vjerojatno je zadovoljno protrljao ruke vjerujući kako je učinio veliku uslugu čovječanstvu upozoravajući ga da pažljivo uči od povijesti kako se ne bi ponavljale iste greške.

Piše: fra Janko Ćuro

Od tada do danas prošlo je nešto više od dvije tisuće godina, a povijest nas je samo naučila kako nas ništa nije naučila pa stalno ne samo da ponavljamo nego i utvrđujemo iste greške, ali koje su svaki put surovije, bolnije i tragičnije.

Povijest je jasna

Naime, nedavno su bosanskohercegovački mediji prenijeli vijest kako će uskoro biti upućeni pozivi za obilježavanje 25. godišnjice genocida u Srebrenici. Hamdija Fejzić, predsjednik Organizacijskoga odbora za obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, ističe kako su „odlučili da se pozivi pošalju svima onima koji su prijatelji naše države i koji poštuju presude i ne negiraju genocid”. Između ostalih, poziv će biti upućen papi Franji i predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu kao i predsjedniku Turske Recepu Tayyipu Erdoğanu. Mediji saznaju kako pozivi jedino neće biti upućeni Rusiji i Srbiji, odnosno njihovim čelnicima Vladimiru Putinu i Aleksandru Vučiću jer u Organizacijskome odboru smatraju da „nema mjesta za negatore genocida”.

Degutantno je uopće i polemizirati o strašnom zločinu genocida koji je počinjen u Srebrenici nad više od osam tisuća ljudi kojima je jedina krivnja bila ta što su se drukčije zvali i drukčije prakticirali svoju vjeru. Stoga je razumljiva odluka da svima onima koji negiraju ili prešućuju zločine genocida ne treba uputiti poziv na ovakve skupove tužnoga sjećanja i boli, a koji se ne tiču samo rodbine i sunarodnjaka pobijenih nego ovakva surovost zla rastuži svakoga dobronamjernoga čovjeka u bilo kojemu kraju svijeta. Svaki genocid, pa tako i ovaj u Srebrenici, najprije ubija čovječnost, a tek potom nacionalnost. U tome kontekstu može se s pravom dovesti u pitanje poziv upućen predsjedniku Turske Recepu Erdoğanu koji do dana današnjega negira još strašniji genocid koji su počinili Turci na teritoriju Osmanskoga Carstva od 1915. do 1923. ubivši tada između 1,2 i 1,5 milijuna Armenaca. Usprkos tome što su UN, Europski parlament i Američki senat okarakterizirali ovaj zločin kao genocid, Turska ga i dalje negira i smatra uvredom tvrdeći da su tada samo pojedini zapovjednici „otišli malo predaleko”. Nisu li se ponovile iste izlike i u našem vremenu i na ovim našim prostorima? Nije li se također ponovila ista reakcija međunarodne zajednice tada u Turskoj i nedavno u Srebrenici? U oba ova slučaja točno je znala o čemu se radi, ali je djelovala mlako i gotovo nezainteresirano.

Nenaučene lekcije

Zato se sa sigurnošću može konstatirati kako uopće nije pitanje hoće li se isti ili strašniji zločin opet ponoviti, nego je samo pitanje komu i kada? Negiranje vlastitoga zločina upiranjem prsta na tuđi širom otvara vrata novim i većim zločinima. Jer, što se tiče gospodina Vučića, povijesne činjenice „su jasne” kada je u pitanju Jasenovac u kojem su „počinjeni strašni zločini i genocid”, dok istovremeno tvrdi kako bi „pitanje genocida u Srebrenici ostavio po strani”, jer mu valjda povijesne činjenice još uvijek nisu jasne. Gospodin Erdoğan smatra kako je genocid u Srebrenici najsramniji čin pred očima Europe, dok istovremeno Turski genocid nad Armencima smatra opravdanom i najrazumnijom akcijom. Nadalje, na našim prostorima su drugovi komunisti pola prošloga stoljeća ukazivali na njemačke, ustaške i četničke zločine u Drugom svjetskom ratu, ali ih uvijek iznenadno zahvati akutna amnezija kada se spomenu Križni put i Bleiburg pa ih baci u stanje hipnotičkoga transa u kojem im je beznadno spominjati žrtve i masovne grobnice koje se protežu od Zagreba do Maribora.

Nisu ovo, nažalost, jedini primjeri negiranja vlastitih grijeha. Zbog namjernoga zaborava i nenaučenih povijesnih lekcija oni se kontinuirano ponavljaju u mnogim državama. Čak je i Crkva tijekom dvijetisućljetne povijesti imala svojih tamnih stranica i strahota koje su počinili neki katolici, a ponekad i u ime Crkve. Nažalost, tako mi ljudi funkcioniramo. Međutim, to nije i ne bi trebao ostati zatvoreni krug zla iz kojega nema izlaza. Jasno je to pokazao početkom 2000. godine papa Ivan Pavao II. kada je priznao i ispovjedio grijehe Crkve tijekom cijele povijesti i ponizno zamolio oproštenje. Papa je to učinio jer je svjestan da se Crkva uvijek mora obnavljati i mijenjati nabolje (Ecclesia semper reformanda est), a taj proces može jedino započeti priznanjem vlastite krivice. Naravno da se kotač povijesti ne može vratiti unatrag, ali se ovako usmjeruje prema nešto boljoj, plemenitoj i ljudskijoj budućnosti.

Nije li to također put kojim bi trebali krenuti i moćnici ovoga svijeta kako bi istinski poštivali svaki ljudski život i tako unosili novu nadu u stvaranje boljega i pravednijega svijeta? A sve drugo, kao što su prazne i sterilne političke floskule i licemjerno upiranje prstom u tuđe grijehe, osuđuje i čovjeka i čovječanstvo na ponavljanje stravičnih povijesnih lekcija, a mnogobrojne nedužne žrtve svodi na puko politiziranje i povijesno marginaliziranje, a što ih samo opet i mrtve ubija.

Izvor:
Svjetlo riječi