Objavljeno:
25. 09. 2020. 15:15

Hodala je ona već bosanskim drumovima. Bila čak zadivljena prirodnim ljepotama i turbulentnom, ali bogatom poviješću. No, eto... Čekajući je na sarajevskom aerodromu, javlja se u meni strepnja, uznemirenost, čak nevoljkost. Na trenutak mi se učini da bih se bolje snašla dočekujući Isusa, onako kako ga je dočekao Nikola Šop.

Piše: Kristina Marijanović

Istina, Isus bi pitao: „Koja je ovo zemlja?” Kazala bih samo: „O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš.” Pustila bih ga tada njegovoj tišini nad ljudima raspršenima na tromeđu kulturnih konteksta, u potrazi za identitetom vlastitih izvora, u neizvjesnosti pred iseljenim i još uvijek opustošenim područjima... On bi sve znao.

Čovjek ne bira gdje će se roditi. Biva poslan – roditeljima, obitelji, narodu, zemlji. Kažu da su svi ostali što se toga tiče prošli bolje od nas, od nas koji smo imali tu (ne)sreću da budemo rođeni baš u Bosni. Ta spoznaja može zatitrati samo u srcu čovjeka koji Bosnu diše, jer „nitko ne zna što znači roditi se i živjeti na ivici između dva svijeta, poznavati i razumijevati jedan i drugi, a ne učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voljeti i mrziti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi cijeloga vijeka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvijek stranac; ukratko: živjeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vrijeme.” Taj Andrić je doista znao u dušu.

Polazeći davno iz rodnoga grada, okrenula sam se još jednom željna u slapu pod gradom nazrijeti svoj odraz, odraz kapi u mnoštvu drugih kapi. Znala sam tada da je Bosna izabrala mene da tkam, makar samo kao kap, dugu njezine budućnosti. Tako će i moji svjetovi biti oživljeni. Ludost je to – kaže narodna mudrost. Pametan ide tamo gdje mu je bolje, a budala ostaje ondje gdje je rođen. Prema tome ja sam budala, ali neka sam. Ipak, stojim evo na platou apsurdno podijeljenoga grada iščekujući susret s nekim koga nije Bosna birala, nego tko Bosnu bira – slobodno i otvoreno. Minute postaju sati. Čekam strepeći po tko zna koji put nad pitanjem „vrlog pitca”, strahujući kako ću ovaj put odgovorit.

A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Bosna
Rekti

Slit će se te riječi kao kroz lijevak u moju dušu. Njihov autor, Mak Dizdar, slio je i odgovor. No, može li ga razumjeti netko „sa strane”, netko u kome Bosna tek želi napraviti svoje carstvo vječnih suprotnosti.

Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

Susreti su uvijek srdačni. Nikad ne otkrivaju unutarnju zbunjenost. Naslućujem iz njezinih prvih riječi znanje o toj mojoj Bosni. Zna gdje je. Zna što je. Zna odakle je. Zna kuda je. No, ona ne zna tko je – ta Bosna. „Ona je...”, zašutim na tren tražeći pogodnu riječ. „Naša!” rekoh odjednom. Oborila sam pogled znajući da nisam odgovorila na pitanje, a opet... U naša skrivena je sva Bosna. Naša je postala njezina osobna iskaznica, njezin identitet. Ona je naša. A mi? „Mi smo ničiji”, rekoh joj služeći se riječima Meše Selimovića. „Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda. Na nama se lome valovi povijesti. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, a uskoro ni sami nećemo znati tko smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje.”

Slikovita je to i romantična zemlja, ta Bosna puna suprotnosti i preplitanja kultura – na malom prostoru. Davno je pisana riječ putopisaca iz zapadnih zemalja okarakterizirala tu neku tamo Bosnu kako multietničku i multikonfesionalnu. Mješavina je to geografskih, demografskih i gospodarskih činjenica, začinjena folklornom poviješću. Kao nešto opasno, bajkovito i egzotično opisivana je Bosna. Putnik najčešće hoda njome s usađenim predrasudama samo krajičkom duše naslućujući da hoda po slobodi koju je Bog usadio u prirodu ove balkanske Švicarske.

No, zabludjet će ga reci koji daju nazrijeti da se radi o zaostaloj zemlji, bez kulture. Takvi su i njezini ljudi, pišu neki, primitivci, barbari, nasilnici, konzervativni i zaostali na najnižem stupnju razvoja. Istovremeno gostoljubivi i nepovjerljivi prema strancima, ljubazni i oštri, po prirodi dobri, ali s nekom nepredvidivom agresijom u sebi, istodobno skloni zanemarivanju i revnosti, pasivni i srčani. Teško da će se igdje naći ovako komplicirani, kaže Meša „najzamršeniji ljudi u svijetu”. Pitam se je li uočila u mom pogledu sve te dvojnosti, svu rastrganost moga identiteta, a opet uzvišenost bića rođenoga baš ovdje – u Bosni.

U šetnji Baščaršijom pripovijedam joj o tom gradu, našem Jeruzalemu – susretištu drugih i drukčijih, ipak samo ljudskim mjerilima odvagnutim. Dosjetih se tada. Neću je voditi u obilazak kulturno-povijesnih znamenitosti. Pokazat ću joj baštinu, onu sadržanu u ljudima koji, često izmučenima svakodnevnim naporima, i ne osjete da su dio jedne povijesti – u Bosni tako specifične. No, mora znati – nije ona prva koja želi dopustiti da Bosna uđe u nju. Prije skoro stoljeća granice ovoga svijeta iskusile su i druge, njoj slične. Došle su, ostale i urodile. Plod je taj razasut danas po mnogim mjestima.

Sarajevo, Visoko, Busovača, Vareš, Bučići, Brestovsko, Fojnica, Jajce, Sivša, Novi Šeher, Tolisa, Domaljevac, Gornja Tramošnica, Bugojno, Livno – samo jedna ruta susreta, iskustava, rada, blizine, podrške i ohrabrenja, ali i spoznaje: bosanska duša živi. Živi u pogledima djece koja u obiteljskom okruženju nisu našla potrebnu skrb. Živi u pruženoj ruci mladima u početnim danima njihova samostalnoga života. Živi u svakoj riječi o Bogu koji ne ostavlja svoj narod. Živi u tihom stisku ruke kada jezik zanijemi. Živi u notnim zapisima kojima se ruše granice. Živi u ustrajnom i požrtvovnom služenju.

Ista bosanska duša diše i u nastavku rute: Tučepi, Zagreb, Čakovec, Osijek, Kloštar Ivanić. Šapuće ona u brizi za stare i nemoćne. Progovara u susretima s ljudima potrebnima duhovnoga vodstva. Viče u mlada srca spremna ostaviti sve i krenuti za Učiteljem. Ishodište puno zamišljenih, umišljenih i stvarnih granica pustilo je svoju dušu da ide sve dalje i dalje: Veliki Borištof, Beč, München, Mainz, Uganda. Tamo ona počinje sažimati sve. Postaje tanana nit čvrstoga zajedništva. Ruši granice.

„Koliko traje ovo?” upita me negdje pred kraj obilaska. „Sto pedeset, devedeset, sedamdeset pet, šezdeset, pedeset, dvadeset pet, deset, godinu, nekoliko mjeseci”, počeh nabrajati. Zašutjeh ubrzo. Brojevi naime u trenutku izgubiše smisao. Počeše bivati samo prazne riječi. Njihovo značenje prestade u meni odjekivati. Vratih se šumu svoga slapa, podno grada. Čini se da tka napajanje cijele okoline, slap i moja kap. Nisu li i ove nabrojane godine samo slap, neuhvatljiv, ali ipak zvučan. Slap je to sastavljen od brojnih osobnih povijesti ispisanih možda samo na pijesku, ali upisanih u vječnost i naše postojanje, ono turbulentno obilježeno prostorom.

Slap i danas teče, iako se mnogi boje urušavanja. Vele da bi se time urušio dio nas, nas jedinki i sastavnica toga slapa. Strah je, a ne sumnjičavost, tumači papa Franjo, zapreka u vjeri. Vjeri da možemo tkati budućnost usprkos nemoćima i starosti, individualizaciji i načetom zajedništvu, nepomirenosti i čestom gubitku nade. Razumjela je moju šutnju. Reče mi nakon nekoliko trenutaka citirajući Sveto pismo (Mk 4,40): „Što ste bojažljivi. Kako nemate vjere?”

Vi kojima Bog tako naočigled progovara sarajevskim suživotom, visočkim kraljevskim dostojanstvom, busovačkim svecem, vareškim planinama, bučićkom ravni, fojničkim izvorima, jajačkim jezerima, sivšanskim brežuljcima, novošeherskom rijekom, toliškom ravnicom, domaljevačkom srčanošću, tramošničkom tišinom, bugojanskom otvorenošću, livanjskim nebom, tučepskim valovima, zagrebačkim bregima, čakovečkom poviješću, osječkom tvrđom, kloštarskim tornjevima, gradišćanskom postojanošću, bečkom ljepotom, minhenskom čistoćom, majnskom darežljivošću, ugandskom jednostavnošću.

Ostajem bez riječi nad bogatstvom koje je Bosna izlila u njezino srce. Ona Bosna posna i bosa, hladna i gladna. Bosna prkosna od sna. Takva Bosna je i u mene usađena. Ja sam usađena u tu Bosni. Ona su svi ljudi i sva događanja koji su me oblikovali i pustili u svijet, ovaj svijet koji sada živim – za druge, upravo u njoj, danas tako izmučenoj i često ostavljanoj. „Bosna je moja duhovna domovina. A kad nekom kraju date takvo ime”, veli Andrić, „sve ste mu priznali”, reče mi na kraju svoga posjeta i usadi u moje srce zahvalnost za susret.

Izvor:
Svjetlo riječi