Objavljeno:
06. 07. 2020. 09:30

Višestoljetna prisutnost franjevaca u Bosni iznjedrila je mnoštvo kulturnoga i povijesnog nasljeđa u okviru Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ujaci tako bdiju nad doista neprocjenjivom baštinom svojih predaka i nastavljaju franjevačku tradiciju kako bi i dalje bili pratitelji, svjedoci i učitelji svoga naroda.

Piše: Danijel Stanić

Svaki pojedini od 16 samostana, koliko ih pripada u Bosni Srebrenoj unutar granica Bosne i Hercegovine, jednako i nekoliko eksteritorijalnih samostana, posjeduje veliku povijesnu i kulturnu važnost. Zadivljujući je već i knjižni fond svakoga samostana. A brojni samostani osim knjižnica posjeduju i muzejske zbirke, koje potječu iz minulih stoljeća, zatim vrlo vrijedne umjetnine izložene u samostanskim hodnicima i u privatnim zbirkama pojedinih franjevaca. Pojedine župe, zajedno sa svojim umjetnički do vrhunca dovedenim crkvama, pored svoga vjerskog značaja kao molitvenih središta, imaju zbirke kojih se ne bi zastidio nijednan muzej ili galerija ili muzej.

Da bi se nazrelo što sve Bosna Srebrena baštini, ipak je potrebno malo proputovati Bosnom i osobno posjetiti njezine franjevačke samostane. Predlažemo Vam tako višednevno hodočašće koje možemo nazvati Tragovima Bosne Srebrene. U obilazak možete krenuti iz više smjerova, ovisno o tome iz kojega dijela svijeta dolazite u Bosnu. Kako mnogi ljudi rado svoj ljetni odmor provode na plažama, krenut ćemo tako iz pravca Splita i najprije doći do Livna.

U livanjskomu samostanu sv. Petra i Pavla na Gorici gordo stoji jedna od najstarijih crkava u Bosni, građena 1859. godine, neposredno uz glavnu cestu prema Kupresu. Samostan posjeduje jedan od bogatijih arhiva i knjižnica, a uz vrijedne donacije umjetničkih djela, prije svega osobnoga dara Gabriela Jurkića, nastala je galerija velike vrijednosti. Ona je stopljena s muzejom koji također djeluje pri samostanu, a čuvao je arheološke iskopine primjerice ranokršćanskih bazilika. Tako je nastala posebna ustanova Franjevački muzej i galerija Gorica, smještena u posebno uređenim prostorijama, čiji će ljubazni djelatnici u suradnji sa svojim vjernim fratrima svojim posjetiteljima rado predstaviti svoje zbirke.

Na putu prema Kupreškoj visoravni cesta se odvaja prema jugu, gdje je smješten samostan Uznesenja BDM u Rami, na Šćitu. Franjevački samostan u Rami, poznato marijansko svetište, nekoć je čuvao čudotvornu sliku Gospe Ramske, koja je pred navalom Osmanlija završila s drugu stranu državne granice, u Hrvatskoj. Otada se ona naziva Gospom Sinjskom. Premda ove zavjetne slike više nema u Rami, postoji snažan običaj da se o svetkovinama u čast Majci Božjoj vjernici okupe na molitvu. Odgovor je to na dugogodišnje progone katoličkoga puka polovicom prošloga stoljeća, s vrhuncem u potapanju plodne doline rijeke Rame umjetnim jezerom. Nekoć na brežuljku, danas na poluotoku, svojim posjetiteljima nudi raznolik sadržaj – od muzeja i galerija do planinarskih i ribarskih izleta. Kuća mira sa svojim smještajnim kapacitetom predstavlja posebnost na samoj granici Bosne s Hercegovinom. Posebnu vrijednost imaju etnografski i prirodoslovni muzej koji su smješteni u starom samostanu iz sredine 19. stoljeća, adaptiranom u muzejski prostor.

Glavna magistralna cesta koja vodi na sjever prolazi uskom dolinom rijeke Vrbas. Otprilike na pola puta od Bugojna do Banje Luke smješten je srednjovjekovni gradić Jajce, u kojemu je 1463. bio ubijen posljednji bosanski kralj. Ostaci slavne kraljevske povijesti i nasljeđe franjevaca i danas se čuvaju u moderno uređenom muzeju pri Franjevačkom samostanu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Samostan i crkva snažno su pogođeni u razaranju Jajca tijekom zadnjega rata, ali su do danas velikim dijelom obnovljeni. Slična je sudbina zadesila i drugu crkvu na obali Vrbasa, zavjetnu crkvu sv. Ive Krstitelja u mjestu Podmilačje nedaleko od Jajca. Ondje se svake godine uz svetkovinu rođenja Ivana Krstitelja okuplja brojni vjernički puk, moleći zagovor Božji u dolini „Bosanskoga Jordana”. U najvećem nemarijanskom svetištu u ovom dijelu Europe restaurirana je srednjovjekovna zavjetna kapela, koja je u zadnjem ratu minirana i srušena, a u njoj se danas ponovno štuje zavjetni kip sv. Ive. Župna crkva i svetište još uvijek nisu do kraja uređeni, no već se nazire ljepota koju će ovaj kompleks imati u budućnosti.

Nešto sjevernije, u Banjoj Luci, drugom najvećem gradu u Bosni i Hercegovini, postoji franjevačka zajednica okupljena oko samostana Presvetoga Trojstva i crkve sv. Ante. Vjernici i njihovi ujaci još uvijek se sjećaju strahota zadnjega rata u kojemu je velik broj stanovnika bio protjeran sa svojih ognjišta, a sakralne građevine porušene. Samostan na Petrićevcu i župe koje pripadaju ovom samostanskom distriktu postale su prognaničke te je povratak, zbog političkoga stanja u ovom dijelu države, uvelike otežan. Ipak, samostan na Petrićevcu ugostio je jednoga od najvećih hodočasnika novije bosanske povijesti – sveti papa Ivan Pavao II. ondje je 2003. godine predvodio misno slavlje i blaženim proglasio Banjoalučanina Ivana Merza. Današnja crkva sv. Ante izgrađena je prema projektu arhitekta Ivana Štrausa.

Dragulji Bosanske Posavine

Tragična sudbina zadesila je još jedan franjevački samostan, na istočnom kraju sjeverne Bosne. Nedaleko od Dervente, u srcu Bosanske Posavine stajao je nekoć neoromanički samostan sv. Marka na Plehanu, koji je svojevremeno bio snažno duhovno i kulturno središte. No nakon protjerivanja Hrvata toga kraja i miniranja crkve, samostana i obiteljskih kuća, povratak je gotovo nemoguć, pa brojni Plehančani svoja stoljetna ognjišta posjećuju samo povremeno. Primjer povratka odavno pokazuju franjevci, koji su na temeljima staroga samostana započeli izgradnju novoga svjetionika vjere. Unatoč financijskim teškoćama, plehanski fratri već su dovršili jedan dio cjelokupnoga projekta. A konačno će u crkvi po završetku izgradnje, uz duhovni sadržaj biti moguće sagledati dio velikoga bogatstva umjetnina Bosne Srebrene. Vrijeme već pokazuje kako se Plehan izdiže iz pepela i ponovno doziva svoje raseljene sinove i kćeri.

Na obali rijeke Save, sjeveroistočno od Plehana, smješten je povijesni samostan Uznesenja BDM u Tolisi kod Orašja. Uz samostan prepun povijesne baštine, stoji crkva građena u neobaroknom stilu, najveća crkva u Bosni i Hercegovini. Muzej i knjižnica u Tolisi sadrže brojne povijesne knjige i povijesne predmete. Blizu Tolise, nizvodno putujući rijekom Savom, smješten je još jedan franjevački samostan – onaj posvećen Bezgrešnom začeću BDM u Dubravama kod Brčkoga. Izravni je nasljednik povijesnoga samostana u Skakavi Gornjoj. Župna i samostanska crkva u Dubravama u zadnjem je ratu sasvim porušena, a nova crkva na istom je mjestu podignuta u modernom stilu. Kako je 80-ih godina u samostanu otvorena mala galerija umjetnina koje su uglavnom ostale pošteđene ratnoga vihora, godine 2001. ponovno je otvorena galerija Šimun, danas smještena u galerijskom prostoru u samostanskom dvorištu.

Magistralnom cestom nije teško doći do najvećega gradskog središta u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Upravo u Tuzli franjevci čine još jedan samostan, posvećen sv. Franji. O njihovoj nazočnosti u tuzlanskom kraju svjedoči postojanje samostana u Gradovrhu i povijest čudotvorne slike Gospe Gradovrške. I danas u predgrađima Tuzle postoje brojne župe koje pastoriziraju franjevci s profinjenim smislom za lijepe umjetnosti (Breške, Drijenča i Šikara). Nastavljajući tradiciju svojih prethodnika, franjevci u Tuzli ulažu velike napore oko očuvanja hrvatske kulturne baštine. Stoga osim umjetnina u samostanu i pripadajućoj crkvi postoji galerija Kristijan Kreković, nazvana po glasovitom hrvatskom slikaru. U posljednjih 10 godina ostvaruje se projekt Hrvatskoga kulturnog centra Sv. Franjo na mjestu povijesnoga lokaliteta crkvišta u Tuzli. Osim galerijskoga i koncertnoga prostora postoje i popratni objekti koji zajedno omogućuju održavanje mnogobrojnih kulturnih manifestacija u organizaciji tuzlanskih franjevaca.

Na putu od Tuzle prema središnjoj državnoj prometnici, autoputu A1 Sarajevo – Zenica, postoji srednjovjekovni rudarski gradić Olovo. Ondje je nekoć stajao franjevački samostan sa svetištem Majke Božje Olovske, koji je najdulje od svih samostana u Bosni odolijevao vremenu osmanske okupacije, ali je ipak spaljen i napušten. Franjevci su s dolaskom novih vremena za katolike u Bosni pokušali ponovno oživjeti ovo drevno franjevačko svetište za koje se drži da je najstarije marijansko svetište na Balkanu. Danas se uz veće marijanske svetkovine održavaju svečana misna slavlja, primjerice uz Veliku Gospu ili početak svibanjske pobožnosti, 1. svibnja. Danas uz velike troškove oko obnove crkve, građene po projektu Karla Paržika, postoje veliki planovi franjevaca Bosne Srebrene da Svetištu Gospe Olovske vrate njezin povijesni sjaj i slavu.

Dolinom rijeke Bosne

Na obali rijeke Bosne nalazi se jedan od najvažnijih srednjovjekovnih gradova u našoj zemlji, koja je i dobila naziv prema rijeci Bosni. To je Visoko, izravni nasljednik povijesnih mjesta Podvisokog i Mila, stolnih gradova bosanskih vladara. Osim povijesnih lokaliteta srednjovjekovnih crkava i tvrđava, koje nažalost nisu dovoljno očuvane, u Visokom je smješten i franjevački samostan svetoga Bone. Taj samostan dom je Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i Franjevačkom sjemeništu, dvjema ustanovama koje već više od stoljeća pohađaju redovnički i svećenički kandidati Bosne Srebrene. U okviru samostana postoje bogata knjižnica, lapidarij, etnografska i prirodoslovna zbirka. U novije vrijeme ponovno je aktivan konvikt, internat koji tijekom tjedna udomljuje vanjske đake ove cijenjene školske ustanove, a vikendom otvara vrata za posjetitelje iz svih krajeva svijeta i domovine.

U rudarskom mjestu Kaknju nastavljamo put na istok, prema jednom drugom kraljevskom gradiću u srcu Bosne. Kraljeva Sutjeska na svojim krilima nosi slavnu povijest jednoga kraljevstva kao njegov glavni grad. Prema predaji, upravo su u ovo mjesto, na kraljevski dvor, došli prvi franjevci u Bosnu 1291. godine. Sedamstoljetna povijest Bosne Srebrene dakle započinje upravo ovdje. Povijesno središte Bosanske franjevačke vikarije kasnije je bilo u Srebrenici, od koje je došao naziv kasnije provincije Bosne Srebrene. Bog je htio da u teškim vremenima za bosanske franjevce upravo bratstvo u Kraljevoj Sutjesci ostane očuvano. Tako je i danas: premda se sutješki narod uvelike raselio, franjevci su ostali vjerni svom narodu i zemlji te i dalje bdiju nad ovim povijesnim mjestom na rječici Trstionici. A crkva, posvećena sv. Ivanu Krstitelju, oživi uz blagdan sjećanja na posljednju bosansku kraljicu, narodnu sveticu, kraljicu Katarinu i druge svetkovine. Unutar samostanskih zidina fratri čuvaju bogat knjižni fond, koji je nekoć služio potrebama brojnih generacija novaka Bosne Srebrene u Kraljevoj Sutjesci. A u muzeju i galeriji nalaze se neke od najstarijih slika u Bosni i Hercegovini, brojni kaleži i misno ruho te neobična i vrijedna zbirka raspela iz cijeloga svijeta.

Još dublje u srcu Bosne nalazi se gradić Travnik, zapadno od Zenice, odakle uzak put vodi do obronaka Vlašića. Ondje se nalazi još jedna crkva s kraja osmanskoga vremena, s dvostrukim zvonikom, svijetlim kamenim pročeljem, a pripada samostanu sv. Franje u Gučoj Gori. U tragičnim ratnim događajima stradao je velik broj umjetničkih djela, čak i središnja freska u svetištu crkve. Sve što je očuvano prikupljeno je u izvanrednu zbirku umjetnina u povijesnom centru svih katolika Lašvanske doline. Vrijedi istaknuti da je u ovom neobično lijepom kraju ponikao i naš slavni nobelovac Ivo Andrić. Vrleti Vlašića, bogata povijest Travnika i slavna Guča Gora između njih pozivaju posjetitelje u svoj zagrljaj. Od velikoga su umjetničkog značenja i druge župe, čiji ujaci gravitiraju Gučoj Gori, primjerice neponovljivo Ovčarevo ili Vitez na obali Lašve, čije župne crkve obiluju vrijednim umjetničkim djelima novijega datuma.

Dva drevna samostana

U Busovači, mjestašcu na obali rijeke Lašve, stara cesta skreće i vodi putnike u Lepeničku dolinu u smjeru Kiseljaka, u čijoj blizini postoje dva drevna samostana. Fojnica, sa svojim neprocjenjivim povijesnim blagom, odavno je snažno središte ovoga kraja. Franjevci ondje stoljećima čuvaju svoje bratstvo, iz kojega je ponikao i svijetli lik fra Anđela Zvizdovića. Na temeljima povijesnoga dokumenta, koji ponekad nezasluženo dobije titulu bosanske povelje o vjerskim slobodama, bosanski su katolici dobili povlasticu da, predvođeni svojim franjevcima, ostanu na svom ognjištu. Ove godine Crkva se prisjeća velikoga susreta svetoga Franje i sultana Malika al-Kamila (1219. godine u Damietti, Egipat). Sličan se susret dogodio i u polju Milodraž u srednjoj Bosni, gdje je u narodu sveti fra Anđeo Zvizdović otišao sultanu Mehmedu Osvajaču kako bi od njega dobio dopuštenje da franjevci u Bosni nastave djelovati među svojim narodom i nakon osmanske okupacije (1463. godine). U samostanu Duha Svetoga u Fojnici danas postoji višestruko nagrađivan i moderno uređen muzej s galerijom, etnografskom, numizmatičkom, knjižnom i povijesnom zbirkom, a ondje se čuva i original gore spomenute Ahd-name. Turistički je ovaj (k)raj na obalama istoimene rječice upotpunjen termalnim izvorima ljekovite vode, pa je nerijetko cilj međunarodnih ljubitelja povijesti.

Druga rijeka, Kreševčica, koja u Kiseljaku utječe u Fojnicu, a zatim u Bosnu, stvorila je vlastiti kanjon, na čijem je početku smješteno Kreševo. Onamo su s rudarima stigli i franjevci te zasnovali samostan koji je, kao jedan od ukupno tri bosanska – uz sutješki i fojnički – stoljećima odolijevao navalama i napadima, pa i iz razloga što nije baš mjesto „uz put”. Kako je višekratno stradao u požarima te uz velike napore bio ponovno obnavljan, današnji kreševski samostan sv. Kate s crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije zapravo je relativno mlad, uz mnoštvo modernoga umjetničkog blaga. Dovoljno je spomenuti freske Đure Sedera i vitraje Ive Dulčića. U novije vrijeme uređuje se muzej s etnografskom zbirkom, a samostan još uvijek čuva spomen-sobu velikoga Posušaka fra Grge Martića, koji je svojevremeno pripadao ovomu franjevačkom bratstvu.

Središte Bosne Srebrene

Otkako je središnja autocesta BiH dobila svoj južni krak, Kreševo je vrlo dobro prometno povezano s glavnim gradom Bosne i Hercegovine. I upravo je Sarajevo posebno mjesto na karti Bosne Srebrene. Sa svoja tri samostana, koji nastavljaju povijest franjevaštva u gradu na Miljacki, Sarajevo je nezaobilazna turistička destinacija za sve uzraste i svjetonazore. U Nedžarićima, nedaleko od međunarodnoga aerodroma u Sarajevu, stoji kompleks samostana sv. Pavla s Franjevačkom teologijom, najvišom odgojno-obrazovnom ustanovom Bosne Srebrene. Svaka prostorija ovoga samostana dovedena je na zavidnu umjetničku razinu s brojnim modernim umjetninama sakralne tematike. Vrhunac je tzv. bijela crkva, oratorij sv. Pavla u kojoj se bogoslovi i njihovi profesori okupljaju na molitvu. Ovaj mladi samostan bio je odgovor na potrebe prostora za odgoj i izobrazbu novih naraštaja bosanskih fratara iz vremena nakon Drugoga svjetskog rata. Tada je fratrima oduzeta tek izgrađena zgrada samostana na Kovačićima, naselju bliže gradskom središtu.

Na Kovačićima je bilo podignuto i zavjetno svetište sv. Nikoli Taveliću, prvo svetište prvom svecu hrvatskoga naroda. Nakon zadnjega rata, u kojemu je kompleks ovoga samostana bio na prvoj crti te je pretrpio teška oštećenja, franjevcima je uz velike napore oko vlasništva nad ovim kompleksom gotovo cjelovit vraćen u posjed, izuzev jednoga krila samostana. Danas se u samostanu sv. Križa nalaze Uprava Bosne Srebrene, Franjevački medijski centar Svjetlo riječi, Radio Marija Bosne i Hercegovine, svetište sv. Nikole Tavelića, moderno opremljena multimedijalna dvorana koja je ugostila i Svetoga Oca prilikom njegova posjeta Sarajevu 2016. godine, američka humanitarna udruga Catholic Relief Service, zatim Humanitarno-karitativna organizacija Kruh sv. Ante te studentski dom.

Treći, a zapravo najstariji franjevački samostan u Sarajevu, jest onaj posvećen sv. Anti, koji uz crkvu, također posvećenu padovanskom svecu, nastavlja stoljetnu povijest katolika u Sarajevu. Nakon austrougarske okupacije nekoć osmanskoga pašaluka Bosne, u požaru je stradala i sarajevska četvrt Latinluk na obali rijeke Miljacke. Tada su katolici preselili na drugu obalu rijeke i naveli fratre da podignu novi samostan u sjeni Trebevića, s monumentalnom neogotičkom crkvom, najmlađom crkvom austrougarskoga perioda razdoblja u Sarajevu. Višekratno umjetnički uređivana, crkva sa samostanom sv. Ante predstavlja jedinstvenu i neprocjenjivu zbirku umjetnina koju svakako valja posjetiti. Uz to, samostan i crkva smješteni su vrlo blizu staroj gradskoj jezgri – do popularne Baščaršije dijeli je tek nekoliko stotina koraka. Nakon dužega ogledanja staroga grada Sarajeva, hodajući ulicama između nižih građevina orijentalnoga duha, crkva sv. Ante pruža osvježenje. A svojim visokim i vitkim prozorima poziva dušu da se vine u visine poput ptice.

Bosna u inozemstvu

Ukupno šest samostana u kojima žive i djeluju franjevci Bosne Srebrene nalaze se izvan granica Bosne i Hercegovine. Prvi od njih nalazi se na istoku glavnoga grada Republike Hrvatske. U Sesvetskoj Sopnici, naselju u koje su se nakon nemilih ratnih stradanja doselili brojni Hrvati iz bosanskih krajeva, smješten je samostan sv. Ilije s crkvom Gospe Anđeoske. Danas franjevci Bosne Srebrene u ovom mjestu pastoriziraju župu koju im je 1991. godine povjerio zagrebački nadbiskup Franjo kard. Kuharić. Crkva je novijega datuma, gradnja joj je započela jubilarne 2000. godine. Hvalevrijedan proces umjetničkoga uređenja već je započeo te crkva obiluje vrijednim djelima moderne umjetnosti.

Glavni grad druge susjedne nam države dom je maloj zajednici franjevaca Bosne Srebrene ravno sto godina. Naime, u Beogradu, glavnom gradu Srbije, nalazi se samostan s crkvom sv. Ante. Godine 1919., po završetku Prvoga svjetskog rata, Sveta Stolica zamolila je Upravu Bosne Srebrene da preuzme pastoralnu brigu za nekolicinu katoličkih župa na tlu Srbije. Do danas je od tih župa u rukama bosanskih fratara ostao tek Beograd. Prepoznatljiva župna i samostanska crkva zidana je opekom, a toranj, koji je u narodu prozvan „kosi toranj”, postao je pravi zaštitni znak Beograda. Projekt i izgradnju ove crkve koju svakako valja posjetiti vodio je slovenski arhitekt Jože Plečnik. I danas Sveti Anto na Crvenom Krstu bdije nad Beogradom, dok njegovi franjevci brižno čuvaju uspomenu na višestoljetnu franjevačku duhovnost u ovomu dijelu Panonske nizine.

Snažna prisutnost bosanskih franjevaca osjetna je i na Kosovu, u gradiću Đakovici. Ondje uz samostan sv. Ante postoji katolička župa sv. Petra i Pavla koju s njezinih 6000 vjernika pastoriziraju franjevci Bosne Srebrene te svetište sv. Ante Padovanskog. Ovo regionalno vjersko središte uz pobožnost 13 utoraka sv. Anti posjeti istovremeno više tisuća vjernika, a posebno uz svetkovinu ovoga omiljenog sveca. Samo svetište uređeno je za potrebe vjernika te je sa svim svojim specifičnostima drukčije od svega što smo naviknuli.

Jedini otočni samostan u kojemu žive franjevci Bosne Srebrene stoji na otoku Hvaru, u mjestu Sućuraj. Tamošnju župu sv. Jurja bosanski su franjevci na 50-godišnje upravljanje dobili 1990. godine. Kao župni dvor služi augustinski samostan, koji svoje početke bilježi u 9. stoljeću, a svojevremeno je bio rezidencija makarskih biskupa. Nešto južnije na obali Jadrana, u mjestu Pridvorje u Konavlima, stoji samostan sv. Vlaha, u kojemu su nekoć boravili franjevci istoimene dubrovačke franjevačke provincije. Uprava današnje provincije sv. Jeronima (Zadar) povjerili su ovaj samostan franjevcima Bosne Srebrene 2016. godine. Zadnje veliko razaranje ovaj je samostan doživio u zadnjem ratu te još uvijek traje proces obnove stambenoga dijela samostana.

Odnedavno je provinciji Bosni Srebrenoj na upravljanje povjeren još jedan franjevački samostan u Dalmaciji. Naime, samostan Gospe Snježne u srcu Cavtata pravno pripada franjevcima zadarsko-dubrovačke provincije, ali zbog nedostatka redovnika rado su ga povjerili bosanskim fratrima. Stari samostan iz 15. stoljeća svojom poviješću nadilazi sve samostane koji su ranije rušeni zbog navala Osmanlija. Premda pravno gledajući ovi samostani nisu bosanski, njihove su građevine najstarije u Bosni Srebrenoj. No franjevačka bratstva uglavnom imaju dulju povijest od svojih samostana u smislu građevina.

Hercegovačka braća

Bosna i Hercegovina dom je dviju franjevačkih provincija: osim Provincije Svetoga Križa – Bosne Srebrene sa sjedištem u Sarajevu, postoji i Provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije. Uprava provincije smještena je u samostanu sv. Petra i Pavla nedaleko od Staroga mosta u Mostaru. Osim političkih progona u bivšoj državi, franjevci ovoga samostana pretrpjeli su veliku tragediju rušenja crkve i oštećenja samostana koji su u Mostaru bili na prvoj crti, nedaleko od smaragdne Neretve. Danas je samostan obnovljen, a crkva ponovno izgrađena na zgarištu ruševina. Zbog pastoralnih potreba pripadajuće župe, crkva je izgrađena u modernom stilu i u mnogo većim dimenzijama, jednako kao i vrlo visoki toranj s kojega se pruža jedinstven pogled na Mostar. Osim velike knjižnice koja služi svim građanima i golemoga povijesnog blaga, planirano je i uređenje Galerije mira s centrom za dijalog na 80. metru tornja. Brojni turisti svih religijskih denominacija posjećuju ovaj grad i svake godine raste njihov broj. Paralelno samostan sv. Petra i Pavla povećava ponudu i poziva da ga posjete svi gosti Grada na Neretvi.

Najstariji samostan Hercegovačke provincije onaj je na Širokom Brijegu. Nedaleko od današnjega, u malomu mjestu Čerigaj, stoji „Hercegovačka porcijunkula”. Bila je to prva crkva u zapadnoj Hercegovini otkako su ovaj kraj osvojili Osmanlije u 15. stoljeću. Ondje su bili smješteni i prvi franjevci koji su 1844. napustili Bosnu Srebrenu s težnjom da odcijepe vlastitu franjevačku pokrajinu, što se pravno dogodilo 1852. godine. Sjedište župe i samostan na Široki Brijeg preneseni su 1848. godine. Ondje su franjevci organizirali glasovitu širokobriješku gimnaziju, koja je zadnji put ponovno otvorena 1993. godine – nakon tri rušenja. Najjači udar na samostansko bratstvo na Širokom Brijegu dogodio se u veljači 1945. godine. Te je godine stradala većina od ukupno 66 hercegovačkih franjevaca za koje se zbog poratnoga progonstva trenutno vodi postupak za proglašenje svetima. Bogata povijesna riznica samostana dopunjena je Franjevačkom galerijom s oko 1000 umjetnina u svim slikarskim i kiparskim tehnikama. Osim toga, u narodu prozvani „Gospin Brig” marijansko je svetište koje uz proslavu naslovnika Uznesenja Blažene Djevice Marije okupi vjernike cijele Hercegovine.

Drugo marijansko svetište za koje pastoralno skrbe hercegovački franjevci nalazi se na području općine Čitluk. Svijetu je selo Međugorje sa župom sv. Jakova postalo poznato po Gospinim ukazanjima koja su počela 1981. i još uvijek traju. Šestero mladih iz župe Međugorje tada su vidjeli Gospu te je na tom mjestu izniklo pravo duhovno središte koje su prepoznali brojni hodočasnici iz cijeloga svijeta. Najprije su hodočašća bila zabranjena zbog političkoga sustava, a onda i zbog hijerarhijskih odnosa u krajevnoj Crkvi. Danas su, prema odluci pape Franje, dopuštena službena hodočašća u Međugorje te ovo malo mjesto u hercegovačkom kamenjaru raste i drugima daje da duhom rastu.

Najveće hercegovačko svetište koje nije marijansko smješteno je u Ljubuškom. Današnji franjevci Ljubuškoga djelatni su u župi, samostanu i svetištu sv. Ante na Humcu. U samostanu je uređen moderno opremljen muzej u kojemu se čuva jedan od najstarijih spomenika hrvatske pismenosti u Bosni i Hercegovini – Humačka ploča iz 11. stoljeća. I drugi povijesni predmeti izloženi u stalnom postavu zbirke svjedoče o značaju franjevaca za opstojnost vjere u ovim krajevima.

Izvor:
Svjetlo riječi