Objavljeno:
28. 06. 2019. 09:30

Njen duh je nesalomljiv i neumoran. S njom bi se moglo satima razgovarati na svaku temu a da ni ne primijetite protok vremena. Zaista je dragocjen svaki trenutak proveden u njezinu društvu

Piše: Leona Sabolek

Moja je domovina od Vardara do Triglava. – kaže gospođa Jelica Milošević koja je u djetinjstvu pohađala čak pet osnovnih škola. Njezin otac, profesor Božidar Bendelja bio je projektant tvornica i jedan od 400 strojarskih inženjera u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata. Posao ga vodi u Valjevo, Lički Osik, Banjaluku i Kraljevo. Iz Kraljeva se obitelj vraća u Sarajevo tako da Jelica polaže malu maturu u svome rodnom gradu i u prvoj generaciji upisuje III. gimnaziju. Tu su joj najlakši predmeti matematika i fizika. Uporna sam na baku. – njezine su riječi.

Otac Božidar je rođen u Senju, ali potječe iz Varaždina, dok je majka Dragica iz Konjica. Njezin otac – Jeličin djed bio je iz Bihaća, a majka iz Mostara. S djedom mašinovođom Jelica je provodila vrijeme uz željeznicu i željezničke radionice. U djetinjstvu sam stekla odnos prema radionicama. To nije bilo ništa čudno jer su u očevu kraju žene ravnopravne s muškarcima. – priča ona.

Profesor Božidar Bendelja nije samo gradio tvornice među vukovima. Njegova knjiga Automatizacija proizvodnje prva je o alatnim mašinama u Jugoslaviji. Pored rada u proizvodnji, bio je redovni profesor, dekan Mašinskog fakulteta i prorektor Univerziteta u Sarajevu. Jelica je s ocem obilazila fakultete u Grazu, Beču, Krakovu, Varšavi. Ona je bila odraz sredine, a odrastala je među akademicima. Dvoumila se između glazbe i matematike, ali je tehnika bila njezina sudbina. Diplomirala je 1972. na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Magistarska tema Laserska interferometrija u to je vrijeme bila top-tema i mogla se obraditi samo vani. Zato je 1978. radi eksperimenata morala otići na najstariji strojarski fakultet u Aachenu. Magistrirala je 1980. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a doktorirala 1988. na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Godine 1975. udala se za uglednog sarajevskog liječnika dr. Antu Miloševića, po čijoj je želji tražila doktorat za koji se ne mora ići dalje od Hadžića. Tema je bila iz optike, točnije konstrukcije nišanskih sprava koje su se proizvodile u Tvornici za preciznu mehaniku i optiku Zrak u Sarajevu. Radila je prvo kao asistent, a zatim i kao docent na Odjeljenju za obrambene tehnologije Mašinskog fakulteta u Sarajevu.

Početkom rata 1992. njezina se stambena zgrada na Grbavici našla na ničijoj zemlji. Suprug Tonči je danonoćno boravio u Kliničkom centru pružajući pomoć ranjenim i bolesnim, a ona se brinula o bratu Draganu na Čengić Vili i odlazila u svoj stan po hranu sve dok nije ostala zarobljena na Grbavici. Spašavalo ju je prezime Milošević. Preko puta, u hotelu Bristol, stacionirana je Armija BiH i 14. prosinca 1992. stiglo je naređenje da se njena kuća isprazni. Dobri ljudi su joj pomogli da dođe do srpskog pasoša i pokuša preko Srbije i Mađarske dospjeti rodbini u Hrvatsku. Svjedok je kako su mešetari u mađarskom gradu Baji zarađivali na čuvanju i razmjeni putovnica. Ona je s domovnicom iz očeva rodnog grada Senja uz niz peripetija dospjela do Hrvatske. Radila je u Varaždinu u kampu za izbjeglice iz istočne Hrvatske i Bosne. Njeni rođaci Anica i Filip iz Ludbrega su bili nastavnici. Tako se Jelica zaposlila u osnovnoj školi. Predavala je matematiku, fiziku, likovni odgoj, njemački jezik, sve što bi školi ustrebalo. S mužem je bila u kontaktu dopisujući se putem kardinalove pošte.

U Sarajevo se vratila nakon Daytona. Konstatirala je da su joj na Mašinskom fakultetu dali otkaz još 1992. iako je reizbor trebao biti tek 1996. Trinaest godina se bezuspješno pokušavala vratiti na fakultet. No, nije mirovala. Od 2000. do 2012. godine objavila je 17 radova iz konstrukcije optičkih instrumenata. Popravila je neke proračune koje je koristila NASA i izradila jednu od najboljih bibliografija iz optike na svijetu. Sve je to radila samozatajno, bez sredstava i živeći od suprugove mirovine nakon njegove smrti. Skripta za studente Geometrijska paraksijalna optika, dovršena 2011., ostala je samo u rukopisu. Postoji i anegdota s tom knjigom. Vojnik što kontrolira putnike pri prolasku kroz ratni punkt je na njezine riječi da nosi knjige znakovito odgovorio: Meni to neće trebati nikad.

Po povratku u Sarajevo Jelica se aktivno uključila u rad Matice hrvatske i Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost, čija je tajnica također bila jedno vrijeme i objavljivala u časopisu Radovi. Tada je često boravila u Samostanu sv. Ante na Bistriku i molila u crkvi svoga sveca zaštitnika. Tu je bilo još nešto što ju je privlačilo. Radilo se o samostanskom klaviru. Jelicu je, naime, u svijet glazbe uvela tetka u Lici. Ona joj je kupila klavir pa je Jelica još kao djevojčica imala sate klavira. Zato je paralelno s gimnazijom pohađala i Srednju muzičku školu. Čak se bavila mišlju da školovanje nastavi na Muzičkoj akademiji. Njezin klavir iz stana je tijekom rata odnesen, kao uostalom i sve ostalo.

Jelica je župljanka župe sv. Ignacija u Novom Sarajevu u kojoj je zbor vodila zaova suprugove sestre Blaženka Likić. Bilo je to divno društvo, a Jelica je mogla opet svirati na klaviru. U svojoj je Župi Jelica pristupila Marijinoj legiji kada je tu 2005. po želji isusovaca osnovan prezidij. Marijina legija je laička katolička organizacija osnovana 1921. u Dublinu koja djeluje u 170 zemalja. Prezidij je osnovna skupina. Broji 4-15 legionara i djeluje pri župi ili samostanu. Kurija se osniva tamo gdje postoje bar 3 prezidija i djeluje pri biskupiji ili nadbiskupiji. U Sarajevu su, osim u župi sv. Ignacija, osnovani prezidiji u župi Presvetoga Trojstva i Samostanu sv. Ante. Kurija Sarajevo je osnovana 2007.g. po odobrenju kardinala Vinka Puljića i s kurijom Ljubljana pridružena regiji Zagreb. S Jelicom je bilo 5-6 žena koje su pohađale obuku za zahtjevan rad. Na sastancima se trebalo referirati o urađenom. Bila su to stroga izvješća i ogromna administracija. Živjelo se za bolesne, pružala duhovna potpora ljudima na margini društva, umirućim. Osnivani su prezidiji u Žepču i Varešu. Sastanci su se tada održavali u Žepču. Bilo je jako naporno i Jelica je zbog zdravstvenih problema morala odustati.

Danas je Jelica Milošević ozbiljno narušenog zdravlja što je ograničava u svemu osim u rješavanju preteških jednadžbi iz optike ili studiranju Građanskoga rata u Americi. Uz glazbu i filmove to pomaže njenom duhovnom miru. Tu je i njezin svetac zaštitnik – sveti Anto, čije ime je nosio i njezin pokojni suprug. Kad se u teškim trenucima obrati jednom, to je kao da se obratila obojici. I pored svih životnih nedaća koje su je pratile i koje je i danas prate, ona je stoički hrabra, pomirena sa svojom situacijom. Njen duh je nesalomljiv i neumoran. S njom bi se moglo satima razgovarati na svaku temu a da ni ne primijetite protok vremena. Zaista je dragocjen svaki trenutak proveden u njezinu društvu.

 

Doc. dr. sc. Jelica Milošević r. Bendelja

Rođena u Sarajevu 1947. Maturirala u III. gimnaziji i Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu 1965. Diplomirala 1972. na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Magistrirala na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 1980. s temom Laserska interferometrija. Doktorirala na Mašinskom fakultetu u Sarajevu 1988. iz područja precizne mehanike u optoelektroničkim instrumentima.

Kao stipendist 1972. radila u Institutu za termonuklearnu tehniku (Energoinvest Sarajevo), da bi 1973. prešla u Tvornicu za preciznu mehaniku i optiku Zrak Sarajevo i istovremeno počela raditi kao honorarni asistent na Mašinskom fakultetu u Sarajevu.

Udala se 1975. za liječnika dr. Antu Miloševića (1940. – 2002.). Iste godine zasniva stalni radni odnos s Mašinskim fakultetom u Sarajevu na Katedri za proizvodnu tehniku i smjeru Precizna mehanika i optika. Do 1989. je bila u zvanju asistenta, da bi tada bila izabrana za docenta na predmetu Konstrukcija optičkih instrumenata. Dugogodišnji je suradnik Odjeljenja za razvoj Tvornice Zrak.

Do 1992.g. objavila je 10 znanstvenoistraživačkih radova, 8 stručnih radova i uradila dva znanstvenoistraživačka projekta za SIZ nauke BiH. Iza 1995. objavila je 17 znanstvenih radova iz područja mjerenja, konstrukcije mjernih instrumenata, konstrukcije optomehaničkih i optoelektroničkih instrumenata, kontrole točnosti strojnih elemenata i strojeva. Rad na knjizi Geometrijska paraksijalna optika je završila 2011. Bila je u posjetima strojarskim fakultetima u Grazu, Beču, Aachenu, Münchenu, Stuttgartu, Pragu, Krakovu i Varšavi. Služi se njemačkim, engleskim i ruskim jezikom.

 

 

 

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2018.)