Objavljeno:
12. 08. 2021. 08:15

U Starom zavjetu, osim hebrejskoga i aramejskoga jezika koji su pisani hebrejskom inačicom aramejskog alfabeta, nalazimo i knjige ili dijelove knjiga koje su izvorno pisane grčkim jezikom ili su sačuvane samo na grčkom jeziku. S druge strane, Novi je zavjet u cijelosti pisan grčkim jezikom i pismom.

Piše: Fra Darko Tepert

Sveto pismo bez znanja o pisanju i čitanju ne bi danas postojalo. Istina je da su mnogi tekstovi koje danas nalazimo zapisane u Svetom pismu najprije prenošeni usmenim putem. Stoga u različitim odlomcima u Bibliji prepoznajemo oblike govora koji su pomagali pamćenje.

Neke pripovijesti imaju vrlo jasne strukture. Tako već izvještaj o stvaranju svijeta u Knjizi Postanka sadrži niz ponavljanja, pa su pripovjedači trebali manje pamtiti. Slično se može prepoznati u mnogim drugim pripovijestima, ali i u zakonskim tekstovima Staroga zavjeta.

U evanđeljima prepoznajemo tradiciju koja je najprije morala biti usmena, budući da su evanđelja u sadašnjem obliku zapisana tek u drugoj polovici prvoga stoljeća. Ipak, šira uporaba pisma na drevnom Bliskom istoku omogućila je sigurnije prenošenje i veće širenje Božje riječi.

Počeci pismenosti

U ranom brončanom dobu, koje je na Bliskom istoku trajalo od oko 3500. do oko 2000. g. pr. Kr., događa se prijelaz prema urbanoj civilizaciji, te se pojavljuju prvi gradovi, koji se definiraju kao naselja ograđena zidinama. Osobito se razdoblje od oko 3100. do oko 2650. pr. Kr. ističe kao prvo urbano razdoblje u ovom području. Unutar gradova razvija se složeni društveni ustroj sa stabilnim sustavom uzdržavanja, što se očituje u poljoprivredi, obrtu i trgovini. Uprava je centralizirana unutar grada-države, a pismenost još uvijek nije dobro posvjedočena, čime prostor Svete zemlje zaostaje za Egiptom i Mezopotamijom.

Kraj srednjega brončanog doba, od oko 1800. do oko 1500. pr. Kr., predstavlja vrhunac urbanoga razvoja ovoga područja. Pojavljuju se novi utvrđeni gradovi, a stari se šire. Za to su razdoblje tipične kose gradske zidine, često okružene suhim opkopima. Unutar gradova, ali i manjih naselja, nađeni su hramovi, poput onoga u Megidu i Šekemu. Pismenost je sada prisutnija i u ovim krajevima. Nađeni su primjeri protosinajskoga pisma u gradu Gezeru, kao i fragmentarne pločice s klinopisom u gradovima Hazoru i Megidu na sjeveru Izraela, u Gezeru u središnjem dijelu i Hebronu na jugu. Ipak, klinopis nije bilo pismo pogodno za široku uporabu, budući da je trebalo poznavati veliki broj znakova i njihove kombinacije kako bi se moglo doista čitati i pisati. Stoga su pisari bili povlašteni sloj u gradovima-državama brončanoga doba.

Već u kasnom brončanom dobu neki gradovi-države počeli su prelaziti na jednostavniji sustav pisanja kakav je omogućio alfabet, kao što je to bio slučaj u Ugaritu, no u većini primjera ostali su vjerni klinopisu babilonskoga podrijetla. Pritom su ovu tradiciju potpomagali upravo utjecajni pisari, onemogućavajući širenje uporabe alfabeta koji je bio pristupačniji za širu uporabu. Posebno je značajan alfabetski natpis iz sela Izbet Sartah, koji na keramičkoj krhotini sadrži tekst pisan protokanaanskim alfabetom. Nastanak se ovoga ostrakona smješta u razdoblje između 1200. i 1000. pr. Kr. Izbet Sartah arapsko je selo smješteno nešto više od 3 km istočno od drevnoga filistejskog Afeka na putu prema gradu Šilo, otprilike na granici između izraelskoga i filistejskoga područja.

Starohebrejsko pismo

Hebrejski se izvorno zapisivao pismom koje su Izraelci, kao i ostale kulturne vrijednosti, preuzeli od Kanaanaca u 12. ili 11. st. pr. Kr. Do početka 9. st. služili su se pismom koje bi se moglo nazvati feničkim, nakon čega razvijaju svoje vlastito, tzv. starohebrejsko pismo. Dosad najstariji poznati zapis predstavlja gezerski kalendar koji se obično datira u vrijeme Salomonova kraljevanja, a njegovo pismo sliči feničkom pismu iz 10. st. pr. Kr. Najstariji nađeni natpis na starohebrejskom pismu jest moapska Mešina stela iz 9. st. pr. Kr. Od 8. st. pr. Kr. postoji već veliki broj natpisa na tom pismu, kad se polako razvija i kurzivni oblik pisma, vidljiv primjerice na natpisu iz šiloamskoga tunela ili na jeruzalemskim grobnim natpisima, kao i na stotinama pečata iz razdoblja od 8. do 6. st. pr. Kr. Važni su ostaci i ispisanih ostraka iz Arada i Lakiša s kraja Judejskoga kraljevstva.

Aramejsko pismo

U 5. i 4. st. pr. Kr. pod snažnim utjecajem službenog aramejskog jezika počinje se i za zapisivanje hebrejskoga koristiti aramejsko pismo kojim se hebrejski jezik zapisuje do današnjega dana. Ipak, i starohebrejsko pismo ostalo je u uporabi, pa tako hasmonejske kovanice i kovanice Prvoga i Drugoga židovskog ustanka u prvom i drugom st. po Kr. sadrže natpise na starohebrejskom pismu. U 3. i 2. st. pr. Kr. iz aramejskoga pisma razvijaju se lokalni alfabeti, među kojima i onaj hebrejski koji se ustalio u Herodovo doba. Talmud smješta prihvaćanje aramejskoga pisma (Talmud ga „zove asirsko pismo”) u doba Ezre koji ga je mogao donijeti iz babilonskoga progonstva, no vjerojatno je riječ o utjecaju babilonske i posebno perzijske administracije. Najstariji nađeni hebrejski tekstovi pisani aramejskim alfabetom fragmenti su Knjige Izlaska i Knjiga o Samuelu iz Kumrana uz Mrtvo more, pisani vjerojatno u drugoj polovici 3. st. pr. Kr. Uz te rukopise, navode se i ostali spisi s Mrtvoga mora. Osim Kumrana, tu su još nalazišta Wadi Murabba’at i Nahal Hever. Tu su još i grobni natpisi i keramičke krhotine s natpisima iz Masade i Herodiona. U Masadi je nađen i svitak Knjige Sirahove.

Hebrejski se zapisuje s desna na lijevo, a s 22 znaka njegova alfabeta zapisuju se samo (ili gotovo samo) suglasnici. Kasnije nadodani znakovi za samoglasnike nisu dio alfabeta i tek su pomoć za ispravno čitanje.

Grčko pismo

U Starom zavjetu, osim hebrejskoga i aramejskoga jezika koji su pisani hebrejskom inačicom aramejskog alfabeta, nalazimo i knjige ili dijelove knjiga koje su izvorno pisane grčkim jezikom ili su sačuvane samo na grčkom jeziku. S druge strane, Novi je zavjet u cijelosti pisan grčkim jezikom i pismom. Stoga valja nešto reći i o prisutnosti grčkog alfabeta na području Svete zemlje.

Širenje grčkoga utjecaja vidljivo je na području Svete zemlje i prije nego što je Aleksandar Makedonski krajem 4. st. pr. Kr. osvojio ta područja. Tako u Judeji već početkom 4. st. pr. Kr. Kuju kovanice po uzoru na antičku drahmu. U tom razdoblju u priobalnim gradovima Palestine smještene su i grčke vojne jedinice. Ipak, tragovi grčke kulture prisutni su na tom području i ranije, posebice u onom dijelu koji je nekoć pripadao sjevernom kraljevstvu Izraelu, kroz koje je prolazio put od Egipta prema istoku. Ondje su, naročito od 6. st. pr. Kr., nađeni brojni primjerci grčke keramike.

U širenju grčke kulture posebnu su ulogu imali fenički gradovi koji su odavno bili pod njezinim utjecajem, a oni su dalje vršili utjecaj na one dijelove Izraela koji su im bili najbliži. Grčki se utjecaj, osim u slučaju kovanica iz 4. st. pr. Kr., posebno osjećao u izradi pečata i kipića.

Na temelju gore rečenoga, može se zaključiti da prodiranje helenizma s Aleksandrom Velikim nije prvi doticaj ovih područja s grčkom kulturom, nego da je helenizam već mogao ovdje naći prethodne temelje na kojima je mogao dalje graditi.

Ipak, nakon Aleksandrovih osvajanja utjecaj grčke kulture postaje sveprisutan, a grčki jezik postaje uobičajeni jezik sporazumijevanja na različitim područjima velikog Aleksandrova kraljevstva, a nakon njegove smrti i u kraljevstvima koja su na tom području nastala. Ovaj grčki jezik primio je brojne utjecaje narodâ, kulturâ i jezikâ koji su obilježili povijest tih krajeva, pa se obično govori o zasebnoj inačici grčkoga jezika koja se naziva koinê grčki, to jest 'zajednički' grčki. Uz njega je, naravno, prisutno i grčko pismo o čemu, osim biblijskih tekstova, svjedoče i brojni natpisi nađeni u arheološkim istraživanjima. Grčko pismo i grčki jezik ostali su ondje u svakodnevnoj uporabi sve do velikih arapskih osvajanja u sedmom stoljeću.

Izvor:
Svjetlo riječi