Objavljeno:
14. 08. 2020. 09:30

Antoine de Saint-Exupéry, autor pripovijetke Mali princ, u pismu jednom generalu napisao je sljedeće: “Na svijetu postoji jedan jedini problem: kako ljudima vratiti duhovni smisao, duhovni nemir; kako na njih izliti nešto kao gregorijanski koral! Vidite, više nije moguće živjeti od hladnjaka i politike, od bilanci i križaljki. To više nije moguće.”

Piše: fra Danimir Pezer

Ovaj pisac izrekao nam je veliku istinu o životu, istinu da čovjek ne živi samo od hladnjaka i politike, bilanci i križaljki. Čovjeku je potrebna i hrana za dušu i Duh. Mi kršćani imamo dva stola s kojih hranimo svoj duh i dušu: to su stol Riječi Gospodnje i euharistijski stol. U počecima Crkve kršćani su se okupljali samo nedjeljom da slušaju riječ Gospodnju i blaguju kruh života. Već od prvog stoljeća imamo pisanih tragova koji potiču kršćane da sudjeluju na nedjeljnoj sv. Misi. Spomenut ćemo samo neka djela i autore: Nauk dvanaestorice apostola, Plinije, Justin u svojoj Apologiji, Apostolska predaja i sirijska Didaskalija iz III st.

Još od samoga početka Crkve postoje dva načina krštenja: krštenje vodom i krštenje krvlju. Zbog toga su kršćani slavili euharistiju na grobovima mučenika na dan njihove smrti, koju su zvali dies natalis – dan kada su rođeni za nebo. Zasigurno je to jedna od prvih motivacija da su euharistiju počeli slaviti i u ostale dane u tjednu, a ne samo nedjeljom, a već iz u vremenu sv. Augustina (354–430) imamo podatke da su kršćani slavili sv. Misu svaki dan.

Zbog okupljanja na nedjeljno euharistijsko slavlje kršćani su nekada i proganjani. Sredinom III. stoljeća, za Decijeva progona, neki kršćani u Abiteni, u Africi, bili su uhvaćeni za vrijeme nedjeljnog euharistijskog slavlja i privedeni gradskim magistratima. Optuženi za nezakonito okupljanje, odgovorili su: „Sine Dominico non possumus. Non potest intermitti Dominicum.” (Bez nedjeljne euharistije ne možemo živjeti.) 49 svetih mučenika radije su podnijeli mučeništvo nego se odrekli nedjeljne sv. Mise. Oni su živo svjedočanstvo koliku je važnost imala nedjeljna sv. Misa u prvim stoljećima kršćanstva.

Postaje obveza

Od IV. stoljeća nadalje nekoliko je crkvenih sinoda izdalo disciplinarne norme koje su govorile o obvezi sudjelovanja u nedjeljnoj euharistiji. Sabor u španjolskom gradu Elviri (300–302 i 306–313) govori upravo o tome: „Ako netko ostane u određenom mjestu neko vrijeme i ne ode u crkvu tri nedjelje, treba ga izopćiti na kratko vrijeme tako da bude svjestan da je kažnjen.”

Dana 3. ožujka 321. rimski car Konstantin Veliki pravnim je dokumentom dodijelio kršćanima slobodu bogoslužja, zakonski naredio svetkovanje nedjelje te zabranio bilo kakve građanske ili obrtničke poslove u taj dan. Ovako glasi njegov pravni akt: „Uzvišeni car Konstantin Helpidiju: U časni dan Sunca (nedjelja) svi suci, gradski službenici i ljudi u gradovima trebaju se odmarati, a sve radionice trebaju biti zatvorene. Na selu, međutim, oni koji se bave zemljoradnjom mogu slobodno i zakonito nastaviti sa svojim običnim poslom, jer često se dogodi da drugi dan nije tako pogodan za sijanje ili rad u vinogradu, pa bi zanemarivanjem iskorištavanja pogodnih trenutaka mogli propasti darovi koje nam nebo daje.” U srpnju 321. izdan je još jedan carski zakon koji je branio bilo kakav pravni postupak koji je bio proveden u nedjelju, ali je izričito dopuštao one postupke koji su vodili radosti i miru, kao što je oslobađanje robova. Kasnije, 337. godine pojavili su se novi zakoni koji se odnose na nedjelju, a bili su religiozno motiviraniji i određenije su spominjali bogoslužje.

Pokrajinski sabor u Agdu 506. godine u kanonu 47. određuje da vjernici trebaju nedjeljom biti na cijeloj misi. Sveti Cezarije iz Arlesa, biskup koji je predsjedao ovim saborom, u jednom svom govoru kaže da se pod cijelom misom podrazumijeva da vjernici trebaju biti u crkvi ne samo dok se čitaju misna čitanja nego i za vrijeme prinošenja darova i posvetne molitve te da trebaju pričekati završni blagoslov prije izlaska iz crkve. Karlo Veliki i Ljudevit Pobožni određuju da na svetkovine i blagdane vjernici ne trebaju ići na sv. Misu u privatne kapele nego svi zajedno trebaju doći u crkvu. Iz ove se odredbe vidi da još nije bila ugašena ideja o zajednici koja slavi sv. Misu.    

Sveti Toma Akvinski u XIII. st treću zapovijed Dekaloga pokušava utemeljiti i na prirodnom zakonu. Budući da je čovjek sastavljen od duše i tijela, Bogu treba iskazati čast također vidljivim religioznim slavljem koje treba biti na određenom mjestu i u određeno vrijeme. A crkveni i civilni zakon trebaju odrediti formu i vrijeme slavlja. Ovakvo poimanje treće Božje zapovijedi govori nam o porastu individualizma. Svetkovanje dana Gospodnjeg pojedinih vjernika nije više povezano sa zajednicom (Crkvom) nego s crkvenom hijerarhijom, koja donosi zakone i može od zakona dispenzirati. Iz ovakva poimanja euharistijske teologije teško se može nazrijeti govor o sv. Misi kao spomen-činu Isusova uskrsnuća i Crkvi (zajednici), koja slavi euharistiju i od nje živi. S druge strane, Crkvu se identificiralo s hijerarhijom (biskupima i prezbiterima), pa se govorilo o svećeniku koji “govori” misu i o vjernicima koji “slušaju” misu.

Izostanak je grijeh

U XV. st. razvija se teologija po kojoj je nesudjelovanje u nedjeljnoj sv. Misi težak grijeh. Prvi biskup koji je ovako naučavao bio je dominikanac Antonio iz Firenze (†1459). U svome djelu Summa theologica (1,17,13) on navodi deset crkvenih zapovijedi koje obvezuju pod smrtni grijeh. Četvrta zapovijed je “Slušati sv. Misu u nedjelju i zapovjedne blagdane”. U XVI st. s papom Leonom X. sudjelovanje na nedjeljnoj misi postaje službena obveza svakoga pojedinog vjernika. Međutim, u formalno-pravnom smislu ova obveza je konačno uvedena tek sa Zakonikom kanonskog prava iz 1917., čiji kanon 1248. glasi: „Na zapovjedne se blagdane mora slušati Misa i ne smiju se raditi težački poslovi ni sudski čini, a isto je tako zabranjeno, ako nije drukčije uređeno zakonitim običajima ili posebnim povlasticama, javno trgovanje te sajmovi i drugo javno kupovanje ili prodavanje.”

Zakonik kanonskog prava iz 1983. ne govori o podjeli poslova kao Zakonik iz 1917., ali sažima glavne teološke motive nedjeljne mise i odmora. Nedjelja nije blagdan zato što se taj dan ne radi, nego nedjeljom se ne radi da bi se moglo sudjelovati u misnom slavlju. Zakonik iz 1983. o obvezi sudjelovanja na nedjeljnoj misi i zapovjednim blagdanima govori u kanonu 1247.: „Nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi. Osim toga, neka se uzdrže od radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duše i tijela.” U kanonu 1246, § 1. Zakonik kanonskog prava nabraja zapovjedne blagdane: „Nedjelja u koju se, prema apostolskoj predaji, slavi vazmeno otajstvo, treba da se u općoj Crkvi obdržava kao prvotni zapovijedani blagdan. Isto tako treba da se obdržavaju blagdani Rođenja Gospodinova našega Isusa Krista, Bogojavljenja, Uzašašća i Presvetog Tijela i Krvi Kristove, Svete Bogorodice Marije, njezina Bezgrešnog začeća i Uznesenja, svetog Josipa, svetih apostola Petra i Pavla te konačno Svih svetih” (kan. 1246, § 1).

O obvezi nedjeljne mise govori i Katekizam katoličke Crkve (br. 2181): „Nedjeljna Euharistija utemeljuje i učvršćuje cjelokupno kršćansko djelovanje. Zato su vjernici dužni sudjelovati u Euharistiji u zapovjedne dane, osim ako su opravdani ozbiljnim razlogom (npr. bolest, skrb za dojenčad, ili su od svoga župnika dobili oprost). Oni koji hotimice ne izvrše tu obvezu čine teški grijeh.”

Prije svega radi se o tome da na nedjeljnu misu treba doći i onda kada nam se ne ide. Osobna želja bila bi odlučujući čimbenik kada bi se radilo o privatnom činu, ali liturgija je po svojoj prirodi i u svojoj biti čin zajednice. Prema tome, moje raspoloženje nije kriterij po kojem se trebam ravnati hoću li ići na misu ili neću. Doći ćemo jer nas braća i sestre očekuju. Naći se zajedno s njima, slušati misna čitanja, stajati, pjevati svim zanosom srca i duše, sve to pomaže nam da na život i ono što on nosi gledamo iz perspektive vječnosti. Uostalom, ne idemo u crkvu samo zato jer to crkvena zapovijed ili što nam se ide, ili što se osjećamo dobro, ili što je lijepo vrijeme, nego jer smo pozvani od Gospodina, a to je ujedno i najozbiljniji i najosobniji razlog.

U dugoj povijesti kršćanstva pojedini politički i državni sustavi kritizirali su i potiskivali slavlje kršćanskih blagdana. Primjerice, za vrijeme protukatoličke kampanje Henrika VIII. u Engleskoj reformator Cromwell u obredima je vidio gubljenje vremena, a u blagdanima izliku za lijenost svojih podanika. U Francuskoj su za vrijeme revolucije na mjesto katoličkih obreda došli obredi koji uzdižu političku ideologiju i nacionalne vrijednosti te štuju vjeru u razum i slobodu, a umjesto kršćanskih blagdana uspostavljeni su profani blagdani režima s ideološkim predznakom i sadržajem. Revolucionari su pokušali napraviti i tjedan od 10 dana kako bi istjerali kršćanstvo iz svakodnevice. Nažalost, i danas ideologija zarade zasjenjuje Dan Gospodnji. Mnogi radnici raznih zanimanja moraju raditi i nedjeljom, u čemu svakako prednjače zaposleni u trgovačkim, turističkim i športskim centrima, transportnoj djelatnosti, zdravstveni radnici, radnici koji se subotom i nedjeljom bave poljodjelstvom, a preko tjedna imaju druga zanimanja te radnici u industrijskim pogonima u kojima proizvodnja ne staje ni nedjeljom. Njemački katolički teolog Manfred Lütz u svojoj knjizi Želja za životom, protiv terora dijete, manije zdravlja i kulta fitnessa kaže da je u Njemačkoj u jubilarnoj 2000. godini od Kristova rođenja nedjeljom više ljudi išlo u teretanu nego na misu. Vjernici su se oduvijek pitali zašto je potrebno svetkovati Dan Gospodnji. Sve što imamo, radimo i jesmo ima smisao u Danu Gospodnjem, zato će i naš život i rad biti smislen ako ga svetkujemo.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2019.)