Objavljeno:
10. 06. 2020. 12:30

Tijelovo je svetkovina koja se u Katoličkoj crkvi obilježava kao spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak. Slavi se u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, a puni naziv je Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove (lat. Corpus Christi: Tijelo Kristovo).

Nastala je u 13. stoljeću, a za cijelu Zapadnu crkvu uveo ju je papa Urban IV. godine 1317. Nedugo zatim se na taj dan počela održavati svečana, tijelovska procesija uz ophodnju po cijelome mjestu. Tijekom procesije obično se zastane na četiri mjesta na kojima se naviješta evanđelje na četiri strane svijeta podjeljujući pritom blagoslov s Presvetim.

Blagdanom Tijelova želi se obnoviti vjeru u osobu Isusa Krista, Bogočovjeka. Pritom se osobito želi naglasiti istinu da je Isus pravi čovjek i pravi Bog, te da kao čovjek ima tijelo kao i mi. Pokojni fra Zvjezdan Linić je jednom prilikom rekao: „Na sve to mislimo dok promatramo podignutu hostiju, dok klečimo pred svetohraništem, dok se svečano nosi pokaznica s Presvetim, dok pružamo ruku da primimo pričest. To je dar Kristova predanoga tijela, dar njegove prolivene krvi; to je dar njegove neizrecive ljubavi za svakoga od nas osobno!

Ustanovljenje svetkovine svoje korijene vuče u 1193. godinu kada je sv. Julijana imala viđenje. Naime, u dobi od pet godina ostala je siroče te je smještena u samostan augustinki u Mont-Cornillonu, gdje je zaređena kada je imala 14 godina. Bila je istaknuta po svojoj osobitoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji i Presvetome Oltarskome sakramentu. Sa 16 godina je imala viđenja, a tijekom jednoga od njih je vidjela pun mjesec s tamnom mrljom. Ovo je viđenje rekla poglavarici, s. Sapienzi objasnivši kako ne uspijeva dokučiti njegovo značenje. Tek nakon nekoliko dana molitve Julijana je čula glas s neba s objašnjenjem: „Mojoj Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje koje bih htio osnovati. To je svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskoga sakramenta. Trenutačno se ovoga otajstva spominjete samo na Veliki četvrtak, ali i toga su dana glavni predmet razmatranja moja patnja i smrt; stoga želim ustanoviti još jedan, zaseban dan u kojem će taj sakrament slaviti svi kršćani…”

Preko 20 godina Julijana redovnicima nije rekla ništa o svome viđenju. Na kraju je to prenijela ondašnjem biskupu iz Liègea Robertu de Thoreteu, dominikancu Hughu i arhiđakonu Jamesu Pantaleonu koji je ubrzo postao biskupom, a nedugo zatim je izabran i za papu Urbana IV.

Tek 16 godina nakon što je Julijana podijelila svoje viđenje došlo je do otvaranja sinode. Nakon višegodišnjih rasprava, zaključeno je kako uvođenje ove svetkovine nije u suprotnosti s naukom Crkve. Odlučeno je da će se svetkovina utemeljiti kao zahvala Bogu za dar Presvetoga oltarskoga sakramenta.

Izvor:
Svjetlo riječi