Objavljeno:
03. 10. 2020. 22:15

Franjin put svetosti nije počeo u trenutku kada se već u njegovom životu vidljivo očitovala Božja prisutnost, njegova svetost počinje u trenutku kada uočava grijeh, prihvaća svoju slabost i odlučuje se svakim danom izdizati iz prašine. Franjevački put svetosti ne očituje se u savršenstvu, nije penjanje po stepenicama ka nečem višem. Franjevački put svetosti ogleda se u spuštanju u svoju nutrinu, uočavanju vlastite krhkosti, tražeći Boga u svojoj „ćeliji”.

Piše: Anamarija Ćuro

Pri samom spomenu Asiškog sveca uobičajeno prvo pomislimo na cvijeće, pjesmu, radost. No kakva je doista duhovnost svetoga Franje i je li njegova radost produkt samo lijepih trenutaka ili onih teških koji se žive u Bogu i s Bogom.

Blagdan sv. Franje slavimo 4. listopada, dan kada je ovaj bogati svetac siromašnog života napustio svoje tijelo i preselio se u Vječnost.

Rođen u bogatoj trgovačkoj obitelji, jedinac raskalašenog života s velikim snovima slavnoga viteza, odlazi u rat ne bi li pronašao i postigao ono za čim mu srce čezne. Kako nas vlastiti snovi mogu zaslijepiti i kako čovjek vođen svjetskim standardima upada u kolotečinu svijeta i ne sluteći koliko ga gutaju snovi tog svijeta pod prividom da su njegovi vlastiti. Ali Gospodin piše i po krivim crtama, koristi se ljudskom slabošću i neprestano iskazuje svoju milost. I hvala Mu na tome jer drugačije ovaj svetac koji i danas inspirira mnoge ne bi shvatio kako je važnije biti Božji vojnik koji se Njegovom snagom bori za istinske vrijednosti nego onaj koji se snagom tijela bori za ljudsku taštinu i pohlepu kojoj kraj nije drugo doli sama propast.

U zarobljeništvu njegovi snovi bivaju prekinuti surovom stvarnošću, vraća se kući iz Peruggie i nakon što je ozdravio od bolesti ponovno kreće u ostvarenje svojih nauma, ne dopuštajući da mu prijašnje iskustvo naruši motivaciju. Na putu prema pokrajini Pugli zaustavlja se u Spoletu čuvši glas koji ga poziva da služi Gospodaru, a ne sluzi.

Vrativši se u Asiz započeo je svoj put obraćenja. Nije lako „razočarati” roditelje, ne nastaviti živjeti ono što su nam drugi već odredili, ono što bi bilo „normalno” učiniti dalje. Puno je toga što se od nas očekuje, što nam se nameće i što nas upravlja u već osmišljene kalupe. S istim se borio i sv. Franjo. Ne zavaravajmo se mišlju da je svecima bilo lakše nego nama danas donositi odluke i okretati se svetosti. Jednako je strašno i bolno odvojiti se od sigurnosti doma, sigurnosti koju donosi i škola i posao i zaputiti se u nepoznato osjećajući samo da trebaš činiti nešto novo sa životom.

Franjin put svetosti nije počeo u trenutku kada se već u njegovom životu vidljivo očitovala Božja prisutnost, njegova svetost počinje u trenutku kada uočava grijeh, prihvaća svoju slabost i odlučuje se svakim danom izdizati iz prašine. Franjevački put svetosti ne očituje se u savršenstvu, nije penjanje po stepenicama ka nečem višem. Franjevački put svetosti ogleda se u spuštanju u svoju nutrinu, uočavanju vlastite krhkosti, tražeći Boga u svojoj „ćeliji”.

Nov način života, neobičan za ondašnje vrijeme, posebno neobičan za Crkvu koja je tada bila jako moćna, privuklo je još nekoliko duša koje su iskreno čeznule za Božjom blizinom. Šaljući i prvu braću u svijet da propovijedaju Evanđelje, a po potrebi koriste i riječi, bratstvo se širilo te poticalo mnoge na koračanje Kristovim putem.

Franjo nije imao zamisao osnivati novi red, niti je planirao postati poznat. Njegova potreba bila je živjeti osamljeno, vrijeme provoditi s Bogom u kontemplaciji i meditaciji. Ali Bog je imao drugačiju zamisao koju ne bi mogao ostvariti bez Franjine otvorenosti usprkos njegovim željama. Stavljao je svoj život u Njegove ruke uvijek prepuštajući se Providnosti koja se brine i za „ptice nebeske – ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani nebeski Otac” (usp. Mt 6).  Ipak da bi mogao rješavati probleme s braćom, podnositi bolesti, podnositi odbačenost od zajednice koju je sam osnovao, Franjo se punio snagom u osami u koju se često povlačio. Kako nije volio prekidati molitvu, naučio je stalno biti u molitvi. Disanje, hodanje, obavljanje svakodnevnih poslova bila je čista i iskrena molitva upućena Bogu. Primjer nam je ovo kako u ovom užurbanom svijetu nemamo izgovor za propuštanje molitve. Bog ne smije biti samo dio našega dana, dio našega života, On nam treba biti život. Jer ni On sam nama se ne daje polovično, u mrvicama nego nam se daje cijeli, bez suzdržavanja.

Vrhunac Franjinog preobraženja bile su stigme na brdu La Verna. Ovom događaju prethodio je Franjin post od četrdeset dana. Varamo se ako mislimo da se velike stvari događaju u našim životima isključivo Božjom voljom. One redovito podrazumijevaju naše predanje u odlučnosti i slobodi za Krista.

Iako ne više prisutan tijelom, Franjin duh živi i danas i nadahnjuje mnoge u njihovim traženjima. Brat Maseo jednom je upitao: „Zašto za tobom cijeli svijet ide? Ti nisi tjelesno lijep, nisi od velike znanosti, nisi plemenit?” A Franjo u svoj svojoj poniznosti odgovara da ga je Bog izabrao upravo zbog njegove bijede i grešnosti kako bi svijet spoznao da svako dobro dolazi isključivo od Boga.

Nasljedujući sv. Franju, upustimo se i mi u avanturu života ponizno prepuštajući Bogu svoje slabosti i krhkosti.

Izvor:
Svjetlo riječi