Objavljeno:
16. 05. 2022. 12:15
Dr. sc. fra Vili Radman

Društveno-politička stvarnost koju pojam „totalitarizam” želi izraziti vrlo je složena i slojevita te stoga i sam pokušaj da se definira pruža veliku pomoć i predstavlja ključ za prepoznavanje njezina stvarnoga djelovanja. Općenito, totalitarizam ili svevlast praksa je političke moći koja se temelji na stalno rastućoj dominaciji u svrhu ostvarivanja apsolutne moći nad svim segmentima društva. Jedna od temeljnih oznaka filozofije totalitarizma je indoktrinacija čiji je cilj da društvo kao jednu organiziranu formu postojanja rastoči, deformira i od njega napravi amorfnu masu koju se onda upravlja u pravcu poistovjećivanja želja vladajućih i mase, tj. masa bi trebala „misliti i htjeti” ono što vladajući žele. Društvo se tako preinačuje u masu atomiziranih pojedinaca koji pod utjecajem promidžbe i terora, iz uvjerenja ili straha, pristaju na vladavinu koju, tijekom vremena, više ne bi trebali prepoznati kao takvu, tj. kao negativnu i sebi protivnu.

„Unutrašnji” i „vanjski” totalitarizam

Automatski poistovjetiti totalitarizam s određenim oblicima političkoga sustava poput npr. tiranije ili diktature misleći da se time iscrpila njegova narav, predstavljalo bi pojednostavljenje njegove stvarnosti. Naime, iako su mu ti oblici političke moći definitivno podložniji i bliži, ne može se na njih ograničiti budući da je riječ o široj i dubljoj stvarnosti koja ih nadilazi: na narav totalitarizma kao jedne političke filozofije spada potpuna podređenost „društva” nekoj skupini ljudi u različitim oblicima – bila to država, oligarhija ili neka druga organizacija. U tom smislu, totalitarizam je težnja za apsolutnom moći i kontrolom, i svim onim što to već omogućuje, koja može zahvatiti svaki društveno-politički model ukoliko se nečija politička moć ne može zakonski ograničiti niti kontrolirati.

Preuska definicija totalitarizma, ako bi ga se strogo vezalo uz neki politički oblik ili neko vremensko razdoblje, u biti pomaže njegovu neprepoznavanju i neometanom širenju. Narav totalitarizma je sigurno vidljivija u oblicima političke moći poput diktature i slično, međutim njegova težnja za moći ima i druge načine širenja koji su ujedno suptilniji i dublji. Pritom su ovi oblici djelotvorniji budući da je na njih, za razliku od onih vidljivo nasilnih i totalitarnih oblika političke vlasti, zbog njihove dubine, tj. površinske neprepoznatljivosti teže pravodobno reagirati.

Moglo bi se reći da je najveći uspjeh totalitarizma kad iz svoga uglavnom vanjskoga oblika, izraženoga u vidljivim oblicima nasilja te kršenja i ograničavanja ljudskih prava, prijeđe u „unutrašnji totalitarizam”, tj. onaj oblik totalitarizma u kojem vladajući u toj mjeri uspijevaju ovladati umom ljudi i koji toliko prožima sve razine društvenosti da sama ta dubina njegova prodora u život društva i pojedinca postaje teško savladivom preprekom u njegovu prepoznavanju, razumijevanju i opisivanju, a onda posljedično i učinkovitom otporu. Ako se u slučaju prvoga i lakše prepoznatljivoga „vanjskog” totalitarizma radi o „tvrdom” totalitarizmu, onda bi se u ovom drugom slučaju moglo govoriti o „mekom” totalitarizmu. Međutim, njegovo ime zavarava zato što je djelotvorniji i dugotrajniji: vladajuće klase i pojedince je daleko lakše zamijeniti nego one ideje koje ubačene u našu glavu zažive kao mentalni virusi koji izgrizaju naš um i dušu te njima upravljaju. Ovo naravno ne znači da je u mekom totalitarizmu isključena primjena tvrdih metoda, međutim one se uglavnom koriste u krajnjoj nuždi kad indoktrinacija ne djeluje dovoljno.

Kao i svaki virus koji jača i opstaje prilagođavajući se svom okolišu, tako se i za suvremeni „unutrašnji” totalitarizam može reći da je adaptirana forma tvrdoga totalitarizma 20. stoljeća koja je poprimila svoj mekši, sofisticiraniji oblik ponajprije zahvaljujući razvoju onih sredstava koja se odnose na područje indoktrinacije, tj. struktura informacijsko-komunikacijskoga društva i različitih psiholoških tehnika manipulacije. Ako su prije fizička udaljenost i fragmentiranost, rascjepkanost ljudskoga društva bili neka prirodno otežavajuća prepreka i brana pokušajima globalne kontrole i manipulacije ljudskim umom i životom, danas upravo gore navedene tehnike i tehnologije otklanjaju te barijere omogućujući dostupnost svih i izloženost svih tim pokušajima: prirodne ograde i brane koje nas u realnom i prirodnom svijetu štite od drugih i od samih sebe više ne postoje u virtualnom svijetu bez granica u kojem su svi dostupni čitavo vrijeme. Ta virtualna dostupnost od prihvatljive prakse sve više prerasta u normu i zahtjev društvenoga života razarajući tako diskretno i postojano našu autonomiju, privatnost te samim tim individualnost i slobodu, tj. naš stvarni, realni život.

Prognana realnost

I upravo je ovaj bijeg iz kontrolno-ograničavajućega okvira stvarnoga ono što virtualnu stvarnost čini tako pogodnim tlom za razvoj suvremenoga totalitarizma i vrlo učinkovitim sredstvom za manipuliranje našim životima i stvarnošću. Pod virtualnom se stvarnošću naravno ne podrazumijeva samo svijet dostupan preko naših računala nego i svi oblici medijski posredovane i fabricirane realnosti našega informacijsko-komunikacijskog društva. Da bi opisao rastakanje i nestanak zbiljske stvarnosti u suvremenom društvu medija i spektakla, J. Baudrillard koristi izraz „savršeni zločin” ističući pritom da „živimo u svijetu u kojem je najviša funkcija znaka brisanje realnosti i u isto vrijeme prikrivanje njezina nestanka. Ni umjetnost danas ne čini ništa drugo. Ništa drugo ne čine ni mediji”. Nakon što je „realnost prognana iz realnosti”, preostaje samo materijalna iluzija koja se hrani i umnožava reprodukcijom slika i ekrana. Riječ je o procesu kloniranja stvarnosti čiji je cilj da kopija neprimjetno zamijeni original te u tom svojstvu za većinu nastavi i dalje funkcionirati.

Ne bi bilo pogrešno reći da i suvremeni totalitarizam teži prema takvoj vrsti „savršenoga zločina”, tj. isplaniranom kriminalnom djelu koje iza sebe ne ostavlja nikakve inkriminirajuće tragove ili dokaze, a po potrebi ih i uklanja ili postavlja lažne dokaze u svrhu sabotiranja i ometanja istrage. „Tajna” i moć suvremenoga totalitarizma stoga ponajprije leži u njegovu nerazumijevanju koje vodi prema njegovoj neodgovarajućoj definiciji što mu omogućuje da neometano djeluje. Naše su oči često previše prikovane za prošlost, za tvrde modele totalitarizma koji nas zasljepljuju za njegovu sadašnju stvarnost. Međutim, iako je učiteljica života, povijest se nikad doslovce ne ponavlja i istodobni je tijek kontinuiteta i diskontinuiteta: iskustvo i poznavanje prošlosti treba nam pomoći da bolje razumijemo nove procese u sadašnjosti čije je sjeme zasijano u prošlosti. Jer, totalitarizam je evoluirao, u duhu vremena postao je smart, inteligentan, njegove su metode i tehnike sofisticiranije, ali cilj i zloduh koji ga pokreću ostali su isti: potpuna moć nad svim segmentima ljudskoga života!

Analize suvremenoga totalitarizma potvrđuju da je oblikovanje mišljenja i govora njegov primarni cilj. Tako J. Vujić ukazuje na „intelektualni terorizam” koji zastrašivanjem nastoji onemogućiti formulaciju nekonformističkih i nepoželjnih ideja različitim argumentima i intelektualnim sredstvima (publikacijama, medijskim intervencijama itd.). Kao strategija isključivanja on djeluje poput neke „policije misli” čiji je cilj favorizirati određene dominantne ideje vladajuće političke ili poslovne medijske klase proizvodeći ideologiju političke korektnosti koja, stvarajući atmosferu cenzure i autocenzure, u začetku ograničava prostor razmišljanja. S. S. Wolin je pak na modelu suvremene američke političke prakse skovao pojam „obrnutoga totalitarizma” naglašavajući da taj politički sustav zapravo sve više prerasta u „upravljanu demokraciju”: onaj oblik političkoga uređenja u kojem je biračkom tijelu oduzeta mogućnost značajnoga utjecaja na usvojene odluke jer ih sustav, određenim tehnikama odnosa s javnošću i proizvodnjom pristanka preko masovnih medija, sam proizvodi. Istodobno s održavanjem „demokratske fasade” raste i, manje ili više diskretno, represivna moć vladajućih struktura, a kapacitet države da nametne odluku – kombinacijom sile, zakona, tehnike informiranja, odnosno iznutra – biva moderniziran i povećan: „Vladavina većine, demokratski princip moći, je fikcija: većina je proizvod novca, organizacije i medija.”

Kako je već spomenuto, uz sve njegove mutacije cilj i zloduh koji pokreću suvremeni totalitarizam ostaju isti: riječ je o pomračenom umu, duhu koji je zarobljen željom za kontrolom i progonjen utvarom neljudske („božanske”?) moći. Stoga ne iznenađuje kad H. Arendt opisuje totalitarizam kao oblik „radikalnoga zla” koji se ne može opisati pozivanjem na obične, ljudski ograničene i razumljive motive kao što su grabežljivost, osobni interes, snažna žudnja za moću itd. Radi se o pokušaju sustavne transformacije, tj. deformacije same ljudske naravi: riječ je o brisanju ljudskosti u čovjeku, brisanju čitave individualnosti, svi su pojedinci višak koji se po volji vladajućih može iskoristiti.

Izvor:
Svjetlo riječi