Objavljeno:
18. 05. 2020. 16:30

U sklopu manifestacije Kulturno-vjerski dani Naša Gorica, 27. lipnja 2016. svečano je otvoren stalni etnografski postav Franjevačkog muzeja i galerije Gorica u Livnu. Time je ova ustanova otvorila još jedan veliki postav svoje zbirke uz postojeći arheološki i sakralni, zbirku starog oružja i vojne opreme, lapidarij te memorijalnu galeriju Gabriela Jurkića.

Piše: Jela Duvnjak

Etnografska zbirka, kao i cijeli Muzej, nastali su dugogodišnjim sakupljačkim radom franjevaca. Misao fra Ivana Franje Jukića – Među narodom živit, njegove običaje, narav, ćud, predrasude ne znati, upravo znači: u vlastitoj otadžbini tuđinom biti – vodila je franjevce u očuvanju kulturnog blaga našeg naroda u vremenu prodiranja novih utjecaja i napuštanja tradicionalnog načina života. Rezultat toga je bogata etnografska zbirka koja u svom fundusu ima oko 5000 primjeraka. Brojni su livanjski franjevci zaslužni za očuvanje kulturnog blaga ovoga kraja, a među njima treba istaknuti fra Anđela Kaića kao strastvenog sakupljača etnografskih predmeta.

Želja za osnivanjem ustanove koja će biti u rukama stručnjaka i dostupna javnosti ostvarila se fra Boni Vrdoljaku, a nesebičnu financijsku potporu za izgradnju Muzeja dao je fra Jakov Kuprešanin u zajedništvu sa svojom majkom Kajom. Uz njih su još zaslužne i neke institucije, kao što su Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo obrazovanja i nauke Federacije BiH i mnogi drugi.

Nekoć škola, danas muzej

U muzejskom dvorištu nalazi se zgrada koju su franjevci prvobitno kupili 1883. godine, a prilagodili su je za stanovanje i povremeno održavanje nastave, po čemu je naknadno dobila naziv Stara škola. U njoj je na dva kata smješten etnografski postav kojim su prikazani kultura i specifičnosti livanjskog kraja s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Bilo je to vrijeme velikih promjena u životu livanjskog naroda, u kojem dolazi do raspada obiteljskih zadruga kao svojevrsnih čuvara tradicionalnog života, ali i niza drugih čimbenika koji su doveli do napuštanja tradicionalnih vrednota.

U muzejskom dvorištu nalazi se zgrada koju su franjevci prvobitno kupili 1883. godine. U njoj je na dva kata smješten etnografski postav kojim su prikazani kultura i specifičnosti livanjskog kraja s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća

Etnografskim postavom djelatnici Muzeja nastojali su prije svega prezentirati predmete koji se nalaze u njihovu bogatom fundusu s opisom običaja livanjskog kraja. Međutim, raspoloživi prostor nije dovoljan za izlaganje većeg broja predmeta, tako da su reprezentativni primjerci većinom ostali nevidljivi.

Stočarstvo i ratarstvo u Livnu

Livanjsko polje s nadmorskom visinom od 720 metara, uz hidrografske i pedološke prilike ima pogodne uvjete za zemljoradnju i stočarstvo. Ove poljoprivredne grane prikazane su u prizemlju. Izloženi su različiti predmeti koji su se nekoć koristili, primjerice drveni plug. Također su prikazani postupci oranja, sjetve, žetve i drugih. U drugom dijelu prizemlja prikazani su obrti koji se navode već u turskom defteru iz 1550., a spominje se čak 27 njih. Među njima se ističu opančarstvo s priborom za struganje i obradu kože te za predenje opute u različitim kalupima, stolarstvo i kovanje s različitim alatom. Zatim lončarstvo, koje je u ove krajeve pristiglo iz poznatog lončarskog mjesta Potravlja kod Sinja u susjednoj Hrvatskoj. Posebnost je izrada lončarskih posuda na ručnom lončarskom kolu, koja svoje korijene nalazi u prapovijesti. Stoga je cijeli postupak popraćen video snimkom.

Nekoć se u Livnu proizvodio i duhan, o čemu svjedoče izloženi predmeti poput sjeckalice i vage za duhan. Proizvodnja duhana nije mogla podmiriti potrebe mnogobrojnih potrošača, a ipak je s vremenom ona smanjena. Istovremeno se u Hercegovini razvijala, pa je u naše krajeve dolazila kao predmet trgovine.

Među raznovrsnim zanatima ističe se drvorezbarstvo odnosno inkrustacija plemenitog materijala u drvo. Ovaj zanat bio je u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji toliko prepoznatljiv da su ga nazvali Livnoer Arbeit, odnosno Livanjski rad. Neki od obrtnika ovog zanata izradili su čak i poklon za austrougarsko kraljevsko vjenčanje. Predmeti izrađeni ovom tehnikom bili su izlagani i na sajmu u Budimpešti, nakon čega je Zemaljska vlada dala otvoriti radionice u Sarajevu i Livnu. U samom gradu Livnu obrt se toliko proširio da je od 1890. do 1900. čak stotinu ljudi iz 25 obitelji radilo zanat inkrustacije, koji se potom i dalje širio po različitim zemljama sve do Amerike. Najčeš­će izrađivani predmeti bili su cigaršpici, štapovi, žlice, kutijice, a kasnije i drugi predmeti kao što su okviri za ogledala i sl.

Samardžijski obrt u etnografskoj zbirci predstavljen je izloženim konjskim sedlima, ilustracijom dijelova sedla i priborom za njegovu izradu. Kazandžijski obrt prikazan je pak mnoštvom različitih predmeta koje su uglavnom koristili stanovnici grada te izloženim sahanima s imenima vlasnika i godinom izrade.

Narodna nošnja Livnjaka

Posjetitelji etnografske zbirke drvenim stepenicama mogu iz prizemlja poći na kat. Ondje su u jednoj većoj prostoriji prikazane nošnje i nakit. Na samom početku nalazi se srpska livanjska nošnja sa svim svojim izvornim dijelovima, a izložena je i hrvatska djevojačka nošnja. Djevojke bi se odijevale različito od udanih žena, a glavna je razlika bila bijeli vuneni kaput (biljača) i puno više nakita na kapi.

Svadbeni običaji prikazani su na lutkama koje predstavljaju mladence, uz poseban naglasak na mladenkino oglavlje. Tu je riječ o kapama (počelicama, privezačima) čija je uporaba prestala početkom 20. stoljeća, a svoje podrijetlo prema dosadašnjim istraživanjima imaju još iz vremena prije Osmanlija. Naime, svilovez i vezeni motivi šipka te visoki podložak ispod kape stilski ih svrstavaju u kasnogotičko vrijeme. Osmansko osvajanje ovog područja zatvorilo je granice prema ostatku Europe i tako ih zadržalo unutar Osmanskog Carstva 400 godina. Upravo su povlačenje Osmanlija, raspad obiteljskih zadruga i otvorenost drugim kulturama krajem 19. stoljeća doveli do napuštanja oglavlja vrlo zahtjevne izrade. Uz ovu temu predstavljeni su i običaji poroda uz izloženu kolijevku (bešiku), stalak, povoje i neka vjerovanja koja su se odnosila na zaštitu djeteta od zlih sila.

Na gornjem katu zgrade, u kojoj je izložena etnografska zbirka, predstavljeni su i neki običaji vezan uz smrt i žalovanje pokojnika. Bilo je uobičajeno naopako obući gornju haljinu, čime se htjelo zaštititi pokojnikovu obitelj od zle kobi.

Ondje nalazimo i dugu anteriju od svile, košulju i dimije sa saltom. Njih su odijevali građani višeg i srednjeg sloja livanjskog društva. U drugoj sobi prikazano je ognjište sa svim priborom, potom predmeti za čuvanje i pripravu hrane s opisom nekih tradicionalnih jela. Ondje su izloženi i kremen, čakmak i trut, alat za dobivanje vatre.

Kroz temu rukotvorstva prikazani su svi postupci obrade vune do konačnih proizvoda te različiti vez svilom i srmom gradskih žena. U unutrašnjosti iste prostorije nalaze se bogato izrezbarena vrata koja su u Muzej donesena iz jedne tradicionalne livanjske kuće, a pošto su restaurirana, uklopljena su u budući etnografski postav. Uza sve predmete, legende i fotografije, u etnografskom su postavu prikazani i različiti filmovi, a livanjska je kultura dobila svoj konačni izričaj.

Izvor:
Kalendar svetog Ante 2017.