Objavljeno:
12. 08. 2020. 09:15

Na utoku rijeke Plive u Vrbas, tamo gdje se preko sedrenih naslaga, s dvadesetak metara visine, obrušava voda tvoreći atraktivan vodopad, nalazi se grad Jajce. U srednjem vijeku izrastao je u trgovačko središte i bio je zaštićen obrambenim zidom podignutim u 13. ili početkom 14. stoljeća.​

Piše: fra Marko Karamatić

Prvi put se Jajce spominje u pisanom dokumentu 1396. godine. Tada je u posjedu bosanskoga vojvode i potonjega splitskog hercega i kneza Donjih kraja Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je podigao tvrđavu (ili prilagodio postojeću) i unutar nje izgradio tzv. katakombe, podzemnu dvoranu za ceremonije Zmajeva viteškoga reda, koji je osnovao ugarski kralj Žigmund Luksemburški 1408., a njegovim članom je, napustivši Crkvu bosansku, postao i vojvoda Hrvoje Vukčić. Nakon Vukčića i njegovih nasljednika, u prvoj polovici 15. stoljeća Jajce je postalo „stolno mjesto” bosanskih vladara. U njemu se povremeno zadržavao kralj Tvrtko II (1420– 43). Kralj Stjepan Tomaš nadogradio je tvrđavu, podigao kraljevsku kapelu i dvor. U „stolnom gradu Jajcu” okrunjen je zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461), gdje ga je dvije godine kasnije sultan Mehmed II. dao pogubiti (1463). Osmanlije nisu tada zadržali Jajce pod svojom vlašću jer ih je koncem spomenute godine ugarski kralj Matija Korvin protjerao. Grad su osvojili tek šest desetljeća kasnije (1527).

Najstarije crkve u Jajcu

Spomen dviju najstarijih crkava u Jajcu, svete Marije i svete Katarine, vezan je za nekoliko pisanih dokumenata. Tako su, jedna ili druga crkva, zabilježene u tri pisma pape Pija II. (1458. i 1461) u kojima podjeljuje oprost vjernicima prilikom hodočašća na određene svetkovine u godini, zatim u oporuci kraljice Katarine (1478), jednom osmanskom dokumentu (1530) te u putopisnom zapisu splitskoga diplomata i književnika Atanazija Jurjevića (1626) koji je, očito zabunom, naveo crkvu svetoga Franje,  kakva s tim titularom nije postojala.

Za crkvu sv. Katarine, koju je, vjerojatno, dala sagraditi kraljica Katarina, teško je odrediti gradsku lokaciju. Njezina gradnja mogla bi se datirati u četvrtom ili petom desetljeću 15. stoljeća. Bila je gradska ili možda dvorska/kraljevska crkva, ali su je vodili franjevci. Razorena je dolaskom Osmanlija.

Crkva sv. Marije danas ima zidove i dobro očuvan zvonik, poznat kao „Toranj sv. Luke”. Razlog takvom imenu jesu relikvije evanđelista Luke koje su tamo pohranjene između 1459. i 1463. i bile razlogom vjerničkoga hodočašćenja. Njih je kao miraz, uz Despotovinu, iz Smedereva donijela Jelena, kći srpskoga despota Lazara Brankovića. Ona se udala za Stjepana Tomaševića (1459), prešla na katoličanstvo i postala kraljica Mara (Marija) –posljednja bosanska kraljica. Dolaskom Osmanlija i ubojstvom kralja Stjepana, po nalogu sultana, ona je otišla u izbjeglištvo, a relikvije prodala Mlečanima koje se danas nalaze u crkvi svetoga Joba u Veneciji. Dio je relikvija, izgleda, darovala kraljici Katarini, a koje su završile u Dubrovniku.

Crkva sv. Marije franjevačka je samostanska crkva koja je ustvari nadograđena i stilski promijenjena starija crkva. Nakon turskoga osvajanja Jajca (1527), pretvorena je u Fethia džamiju (osvojenu) te je u tu svrhu pregrađena i dijelom je promijenila izgled. Na vrh tornja postavljen je minaret, a prozori zadnjega kata su zazidani. Nosila je titulu carska džamija (sultana Sulejmana II). O njoj su se brinuli članovi jedne obitelji koji su u tu svrhu dobili posjede. Više puta je gorjela. Nakon velikog požara (1658), na njoj su izvedene znatne pregradnje, a poslije zadnjega (1832), ona je napuštena. I danas je ruševina relativno dobro očuvanih zidova.

Crkva sv. Marije tipična je propovjednička crkva, građena u duhu franjevačke gotike, u kojoj se nije predviđala praksa raskošne liturgijske službe, nego kao pogodan prostor za propovjedničku djelatnost. Nakon dolaska Austro-Ugarske u BiH, proglašena je spomenikom kulture (1892) i stavljena pod patronat Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Skinut je ostatak minareta s tornja prilikom posjeta princa prijestolonasljednika Rudolfa Habsburškoga (1888). Jajački katolici kasnije su uputili molbu provincijalu Bosne Srebrene (1899) da zatraži od Zemaljske vlade u Sarajevu da se ta crkva vrati u franjevačko vlasništvo. Vlada je taj zahtjev odbila iz obzira prema muslimanima a spomenik je upisala u zemljišne knjige kao javno dobro.

U unutrašnjosti crkve, pod pokroviteljstvom Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Sarajeva, provedena su iskopavanja (1960–61) i uklonjen oveći sloj nastao od urušavanja iz vremena ranijih požara. Na tome je radio arheolog Đuro Basler koji je utvrdio postojanje ranije romaničke crkve iz 12. ili 13. st., a koja je obnovljena kao gotička crkva sv. Marije (1426). Djelomično su očuvani prizemni zidovi romaničke crkve te neki ukrasni dijelovi: tordirano uže u profiliranom okviru na polukružnom portalu, gesims kružnoga presjeka koji se protezao uz rubove zidova, što ukazuje da je tvorio zapažen dio ornamentike postraničnih zidova i pročelja. Sačuvana je i jedna romanička skulptura, a otkriveni su i tragovi romaničkih stupova.

Umjetničke poveznice

Nije poznato što se dogodilo s tom crkvom, kako se i zašto urušila. Kod gotičke pregradnje neki su njezini zidovi bili visine 2 – 3 metra. Crkva je dobila rozetu na zapadnom zidu. Svetište je prošireno dogradnjom kvadratične apside, s oltarom uza zid iznad kojega se nalazio prozor. Uz apsidu s južne strane dograđena je četverokutna sakristija. Zidovi su bili oslikani, na što upućuju sačuvani ulomci, pa i jedna kompozicija u donjem dijelu zida koja, po mišljenju Đure Baslera, upućuje na temu „mrtvačkoga plesa”. Ta je pučka slika o sveopćem zakonu smrti, pred kojim su svi ljudi jednaki, nastala početkom 15. st. U plesnoj povorci vide se predstavnici svih slojeva društva, gdje su naizmjenično poredani živi čovjek i njegov mrtvi dvojnik u obliku kostura i to u hijerarhijskom poretku: predstavnici Crkve, kraljevstva, plemstva i nižih staleža. Ta je tema bila popularna među franjevcima. Povjesničar umjetnosti Zdravko Kajmaković misli da su sačuvani ulomci zidne slike dio velike kompozicije „Posljednji sud” koja je pokrivala cijelu plohu sjevernoga zida.

Nije poznato tko bi mogao biti autor te zidne kompozicije. Je li to netko domaći ili je neki umjetnik iz Dalmacije? Umjetničke veze između Jajca i Dalmacije u to su vrijeme bile živahne. Poznato je da su dalmatinski slikari u 15. st. primali učenike iz Bosne i poučavali ih u kasnogotičkom i renesansnom slikarstvu. Među takvima je bio i Jajčanin Martin Petković kojega je Blaž Jurjev Trogiranin, primio kao učenika usvoju slikarsku radionicu u Dubrovniku (1423). Petković je s vremenom dokazao svoju darovitost te je Jurjev s njim (1431) „obnovio ugovor o zajedničkom radu” (C. Fisković), poveo ga na Korčulu a potom u Trogir. Martin je kasnije postao i samostalni majstor i uglavnom radio u Dalmaciji. No ne nema dokaza da je on oslikao crkvu sv. Marije u Jajcu.

Uz crkvu sa sjeveroistočne strane podignut je već spomenuti Zvonik – toranj sv. Luke (1460–63), „izveden u tipično dalmatinskoj mješavini romanike, gotike i rane renesanse” (Đ. Basler). Toranj se sastoji od više katova, od kojih su tri gornja otvorena i razvedena u trifore s dvostrukim stupovima. „Njegove vitke ali u pojedinostima loše izvedene trifore s dva para stupova sliče na primorske romaničke zvonike u Rabu i u Splitu” (Cvito Fisković).Toranj sv. Luke je relativno dobro očuvan. Jedini je srednjovjekovni zvonik u unutrašnjosti Balkana. Temeljito je obnovljen (1949–53) i tom je prilikom na vrhu, na njegovu trećem katu, otvorena zazidana trifora. I gradnja Tornja sv. Luke  također upućuje na umjetničke poveznice Jajca i Dalmacije. To isto potvrđuje i činjenica da su od sredine 15. stoljeća u Jajcu aktivne kamenoklesarske radionice pojedinih dalmatinskih gradova preko kojih je pristigla kasna venecijanska gotika.  U njima su se zapažale umjetničke poveznice s radionicom kipara Andrije Alešija koji je djelovao u Dalmaciji.

Izvor:
Svjetlo riječi