Objavljeno:
06. 01. 2021. 09:15
Piše: Stjepan Lice

Prije dvadesetak godina Hrvatska je pošta uoči Božića objavila prigodnu marku sa slikom Đure Sedera koja prikazuje tri kralja/mudraca u poklonstvenoj žurbi. U rukama im darovi, ponad njih zvijezda koja ih natkriljuje, gotovo skrbi o njihovu hodu. U pozadini je nebo. Samo nebo. Zemlja je negdje ispod donjega ruba slike.

Silno me se dojmila ta slika, ta marka, pa sam ih kupio za božićne čestitke (u to su se vrijeme božićne čestitke još slale poštom, u svakom slučaju mnogo više nego danas). I sljedećih sam godina odlazio u poštu u središtu grada te ih kupovao za čestitke. Samo su u toj pošti, naime, imali „starije” marke. Kupovao sam ih sve dok mi jedne godine, kad sam kao i obično došao početkom došašća, prodavačica, prije negoli sam išta rekao, nije ispričavajućim glasom rekla: „Više ih nemamo.”

Kad pomislim na tri kralja, uvijek mi je ta slika pred očima: oni, njihova žurba i zvijezda. Nigdje puta. Oni idu putem kojega nema. Zvijezda im obasjava put kojega nema. Još nema. Put niče iz tragova njihovih stopa.

Koliko li im je vjere bilo potrebno da, oslonjeni na unutarnje nadahnuće, krenu neznanim putem? Zahtjevnost toga hoda nimalo nije bila umanjena prisutnošću zvijezde. Koliko li nas zvijezda obasjava, a mi ih i ne primjećujemo?!

Išli su ususret Onome koji će promijeniti povijest zemlje i neba. Kako su mogli znati da je onaj koga će naći tek rođeno dijete? No kada su došli pred njega, premda – bit će – zbunjeni, nisu nimalo dvojili da su došli na pravo mjesto. Da je to mjesto od kojega počinje istinski put. I njihov i svakoga čovjeka.

Svojim su hodom, svojim koracima, u zemlju ugazili trag čudesne zvijezde, ugazili put koji – katkada na jednostavne, katkada na iznenađujuće pa i neshvatljive načine – nalazi svatko tko polazi otvorena i predana srca.

Uobičajili smo tri kralja/tri mudraca smjestiti u jedan dan početkom godine ili – najduže – u vrijeme od blagdana Božića do blagdana Bogojavljenja. No njihov, a jednako tako ni naš put ondje ne završava. Jer taj put uopće ne završava, koliko god da godina poživimo. Ići ususret Djetetu, ići s Djetetom u srcu, onim Djetetom koje će od prvih dana na mnoge načine iskusiti različita stradanja, hod je koji nas u svemu određuje. Bilo bi dobro da se gdjekad osvrnemo i provjerimo jesu li na putu kojim idemo i ta sveta trojica. Dobro je biti u njihovu društvu, dijeliti s njima isto povjerenje, isti zanos, istu upornost.

Uz sliku Đure Sedera na toj marki, snažno doživljavam i svetu trojicu kako ih je prikazao Branimir Dorotić na jednom u nizu njegovih vitraja u crkvi svetoga Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci. Oni pred Dijete, pred Mariju i Josipa, dolaze smjerni. S njima je, smjerna kao i oni, i zvijezda koja ih je vodila. Svima njima posve je jasno da su otkrili srce svoga života. Srce ljudske povijesti. A kad njega otkriješ, preostaje samo jedno: živjeti ljudski. U svemu, sve do neba.

Izvor:
Svjetlo riječi