Objavljeno:
05. 11. 2021. 15:30

I danas u Bosni žive legende vezane za kraljicu Katarinu. S njom je narod u mašti povezao nastanak imena mnogih lokaliteta

s. Dolores Grmača

Usmena je predaja slična lijepoj drvenoj škrinji u kojoj su majke i bake - neumorne čuvarice sjećanja - ljubomorno i uredno čuvale ne samo skupocjeno starinsko ruho, nakit i biserje nego i mnoge druge uspomene iz obiteljske prošlosti. Sam narod spontano razabere vrijedne uspomene od manje vrijednih - jer ne može se sve upamtiti, a svaki naraštaj ih prebere, o njima promisli i preda ih sljedećem. Predaja u sebi čuva samo ono što je narodu najvrjednije, najdraže, najsvetije…

Jedan pak od bisera u kovčegu višestoljetnih uspomena bosanskih katolika jest usmena predaja o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici. Možda je nježni lik ove napaćene i ponižene žene, majke i vladarice narodu toliko drag upravo stoga jer iz njega istodobno zrači ljubav prema puku, patnja i živa vjera u Boga te nada u bolju budućnost. Sve je to narod osjetio i stoga s ljubavlju i ponosom čuva uspomenu na svoju kraljicu. 

Malo je povijesnih podataka o njezinu životu: Katarina (1274.-1478.) je bila kći vojvode Stjepana Vukčića Kosače i prve mu žene Jelene, kćeri Balše III. Iz političkih razloga udata je za bosanskog kralja Stjepana Tomaša 1446. Nakon petnaest godina braka ostala je udovicom kad su joj muža, kako se misli, umorili Stjepan Tomašević, njegov rođeni sin iz prvog braka sa Vojačom, i brat mu Radivoj.

Nakon pada Bosne 1463. kraljica Katarina sklanja se prvo u Dubrovnik, a zatim ide u Rim tražiti pomoć od pape. Njezinu su djecu, Sigismunda i Katarinu, Turci odveli u ropstvo, a Stjepana Tomaševića pogubili. U izgnanstvu je kraljica imala dvije velike brige: izbaviti djecu iz ropstva i osloboditi Bosnu. Ni jedno nije doživjela. Umrla je u Rimu i pokopana u crkvi Ara coeli. Bila je franjevačka trećoredica te se u Franjevačkom redu štuje kao  blaženica.

Narod nije zaboravio svoju kraljicu. I dan-danas sutješke žene nose crne marame u znak žalosti za dobrom kraljicom Katarinom i ponosno ističu kako je njihove pretke upravo ona učila vesti prekrasne vezove. Osim toga, po cijeloj Bosni - uz mnogo zajedničkih motiva, ali i s dosta regionalnih obilježja - i danas živi narodna predaja o bježanju kraljice Katarine pred Turcima. Ta se predaja u Kraljevoj Sutjesci svodi na sljedeće: Kad je kraljica Katarina morala bježati pred Turcima s Bobovca, rekla je: 'Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi do tri dobra moja!" Mislila je na izvor Radakovicu, ribu iz Bukovice i pšenicu iz Liješnice. Također je rekla da neće moći prežaliti sela Dragovića i Mijakovića, jer su se u njih udale njezine kćeri Dragica i Milica.

Za brdo Vis na Bobovcu, sa ostacima kule i sjevernog bedema, predaja veli da je u cjelini umjetni nasip. Nastao je, navodno, za jednu noć sa svrhom da od turskih topova zaštiti kraljicu u glavnoj kuli. Uvidjevši da se grad ne može obraniti, kraljica zamoli turskog vojskovođu i on joj dozvoli da može slobodno izići sa stvarima i blagom koliko može ponijeti 50 konja.

U istom kontekstu karakteristične su i neke legende o postanku naziva pojedinih lokaliteta i putnih smjerova. Tako se, npr., priča da je Zenica dobila ime po tome što je kraljica, na mjestu gdje je danas Zenica,  misleći na Bobovac uzdahnula: "Osta moja z(j)enica!" Na planini Ozrenu se obazre pa joj otud ime. Idući dalje, umorna i žedna, pomoli se Majci Božjoj te zabode preslicu u zemlju i ondje provri izvor kojeg narod zove Kraljičina voda. Na brdu Gostilju narod je pred kraljicu iznio jela da je ugosti pa otud ime tome mjestu. Ostrvica je, navodno, dobila ime po tome što je kraljica tu rekla: "Baš sam se dobro ostrvila" (najela).

Današnja bosanska stvarnost kao da se ogleda u njezinoj sudbini i prilikama onoga vremena, prepoznajući u njima zajedničke crte općeljudskih tragedija vezanih za ove prostore: bijeg i progonstvo, razdvojenost obitelji i vječnu čežnju za povratkom u oteti i opustošeni zavičaj.

Izvor:
Svjetlo riječi