Objavljeno:
07. 06. 2019. 10:45

Općenarodna nesreća ponovno nas je vratila u žižu svjetske javnosti. Ratom i neradom opustošena zemlja dodatno je osiromašena, a nesposobni političari, umjesto da zasuču rukave, ponovno su ispružili ruke i čekaju svjetsku milostinju.

Piše: Mile Stojić

Voda nešto nosi... – tako se zvala jedna od omiljenih knjiga mog ranog djetinjstva, a na njezin naslov podsjetile su me aktualne poplave na Balkanu. Riječ je, dakako, o djelu Lajosa Zilahyja (1891-1974), vjerojatno najpopularnijeg mađarskog pisca u bivšoj državi. Tu knjigu, kao i cijeli komplet izabranih djela tog, tada vrlo čitanog, pisca dobio je moj otac kao premiju na nekoj uličnoj tomboli u Mostaru, a ja sam kroz tu malu kolekciju ulazio u svijet panonske pastorale, sporih, pitoresknih srednjoeuropskih rijeka, koje često donose smrt. Uvijek bih se spomenuo Zilahyja kad sam tumarao obalama Mure, Tise, Dunava. Ne znam je li išta Lajos danas čitan u Mađarskoj, a u zemljama bivše Jugoslavije on se odavno ne štampa. Njegove knjige nestale su iz moje biblioteke, odnio ih je ratni metež. Ja ih nisam dugo listao, ali njihove naslove u moje sjećanje donose olujni dani. Voda nešto nosi... Samrtno proljeće.

Da, ovo proljeće godine 2014. zaista je samrtno, i po vatri i po vodi. Njegov rani početak donio je plamen ljudskog nezadovoljstva na ulice bosanskih gradova; u ognju su nestajale institucije ionako slabe i nemoćne države, a mjesec svibanj osuo je zemlju kataklizmičkim poplavama, gdje se država pokazala još jadnijom. Vodena je stihija u tili čas uništila gradove i plodna polja, ponajvećma u Bosni i Srbiji, ali u svakom zlu, kaže naš narod, ima barem zrnce dobra. Ugroženi ljudi su pritekli jedni drugima u nevolji, Hrvati su spašavali Bošnjake, Bošnjaci Srbe, pa su podivljale vode potopile postojeći koncept vlasti u dejtonskoj državi. Stada su se u nevolji previše zbližila, otela kontroli svojih pastira. Dva desetljeća nakon rata ljudi su pokazali neviđenu solidarnost i dobrotu. Neki su bilmezi u ovim divnim činjenicama otkrili opasnost obnove Jugoslavije! U medijima i po društvenim mrežama javili su se crk­veni velikodostojnici, koji su mudro došli do zaključka da je veliki povodanj Božja kazna za grijehe i opačine, okrivivši za veliku ljudsku pogibelj ionako ugroženu gej-populaciju.

Mračni su teoretičari konspiracije uzrok kataklizme vidjeli u sustavu nekakvih antena, HAARP, kojima Amerikanci sa zemlje upravljaju oblacima i munjama, dok treći opet optužuju judeomasonsku urotu, koja je odlučila uništiti svijet. Sve nam je to već poznato, jer svaka poplava iznese mulj i govna na površinu. Političari su, kao što je bilo i za očekivati, vlastitu nesposobnost pripisivali međunarodnoj zajednici, ratnim traumama i praznoj blagajni, koju su svih ovih godina nemilosno harčili i pustošili. A većina njih je u općenarodnoj muci otkrila zlatni rudnik predizbornih manipulacija. Ovdašnji medijski mogul i šef tajkunske stranke fotografirao se kako stradalnicima tovari boce vode, a nije mu palo ni na pamet da im ustupi barem jedan kat u svojim džinovskim hotelima. Drugi lider je zatražio pomoć od majke Turske, a treći sisu majčice Rusije. Sve je to već viđeno i sve je to slika opće konfuzije u glavama i velikog kriminalnog mraka koji se nadvija nad ovom zemljom desetljećima.

Svi su rješenja i krivce tražili izvana, a malo se tko upitao nisu li uzroci ovog divovskog povodnja i paklenih klizišta nekontrolirana sječa šuma, koja se događa desetljećima, nisu li razlog divljanja voda melioracioni sustavi puni smeća i bačene bijele tehnike, brane i ustavi koje nitko nije popravljao još od Titove smrti? Neumjerena eksploatacija prirodnih resursa vratila se kao bumerang, vode su izbacile sve smeće i prljavštinu koja im je zadavana godinama. Samrtno proljeće, s druge strane, pokazalo je solidarnost u česticama, kataklizma je ljude naglo vratila humanosti. Općenarodna nesreća ponovno nas je vratila u žižu svjetske javnosti. Ratom i neradom opustošena zemlja dodatno je osiromašena, a nesposobni političari, umjesto da zasuču rukave, ponovno su ispružili ruke i čekaju svjetsku milostinju.

Suvremeni srpski pisac Svetislav Basara, u romanu Gnusoba (Beograd, 2013.) tvrdi da je prosjačenje odlika mentaliteta balkanskih naroda, da je ono duboko ukorijenjeno u našim naravima."Bipolarna podela – ili, tačnije bipolarni poremećaj – ondašnjeg sveta uzdigao je maršala – prosjaka – a s maršalom i sve nas – do neslućenih visina, posle čega je usledio neminovni sunovrat... Uspeh prosjačenja – svaki će vam prosjak reći – umnogome zavisi od mesta na kome se prosjači, a maršal beše pronašao idealno mesto – graničnu liniju između bipolarno podeljenih velikih sila. Genije prosjačenja, eto, to je bio maršal Tito. Zato nam je tako dobro išlo, dok je trajalo, a nije dugo trajalo." Ova prosjačka država danas ne umije riješiti ni jedan problem, njezini političari neprestano optužuju međunarodnu zajednicu i inozemni faktor kao glavnog krivca za općenarodnu nesreću, a sami nisu u stanju riješiti ni pitanje matične registracije građana.

Naše je pravilo – sruši vlastitu kuću, a onda prosjači od međunarodne zajednice da ti je popravi, rekao mi je jedan stari znanac nakon rata. Mi živimo u tome paradoksu: prosjačenje se tako nastavlja i mediji već objavljuju vijesti o švercu humanitarne robe. Nikad jednom ne omrkne, a da drugom ne osvane – u tom je tajna balkanskog uspjeha. Vlada manjeg entiteta zahtijeva da se donacije postradalima uplaćuju isključivo na njezin račun, radi tobožnjeg nadzora, ali tko može biti siguran da ti novci neće opet završiti u izgradnji raskošnih shopping mallova, ili prebačeni na privatne račune u švicarskim bankama. Dok se sirotinja bori za gole živote, njezini predvodnici biju srednjevjekovne bitke u barnumskoj raskoši i prosjače po svjetskim političkim uredima, "boreći" se tako za dostojanstvo nacije. A prosjaci nemaju dostojanstva, milostinja koja im se upućuje više je znak sažaljenja, pa i prezira, negoli istinskoga poštovanja i respekta.

Voda nešto nosi, rekao bi Zilahy, pa će tako odnijeti i ove, ove nabacane i nepovezane bilješke o samrtnome proljeću 2014, baš kao u pjesmi Petra Gudelja, objavljenoj u Beogradu prije pola stoljeća, koja nas opominje na poroznost i poplavnost našeg materijalnog svijeta: "Posljednju riječ imat će vode, razvalne i beslovesne. / One će se urlicima dozivati i lutat u čoporima. / Kamenogrle, olovoboke, sjat će mutno. / Jedna će se na drugu obarati i davit će se. / Posljednju riječ imat će mračne vode."

Izvor:
Svjetlo riječi