Potrebno je da djeca vide kako se ta vjera pokazuje i živi u konkretnom životu. Djeca lako uoče kod roditelja nesklad između života i riječi. Stoga je uloga roditelja pokazati djeci osvjedočenu, zauzetu vjeru koja utemeljuje život, daje radost i smisao. Papa Ivan Pavao II. u Pismu obiteljima upućuje roditeljima riječi svog prethodnika pape Pavla VI. koji piše: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje, ili ako sluša učitelje, sluša ih stoga što su svjedoci“ (br. 23).
Osobno svjedočanstvo
Možda ni za koji vid čovjekova odgoja ne vrijedi toliko ono važno pravilo kao za odgoj u vjeri, koje glasi: Ne odgaja se na temelju onoga što se govori, nego na temelju onoga kako se netko ponaša i kako radi. Snažni susreti ostavljaju dubok trag u duši. Oni dapače mogu odrediti tijek jednoga života, načiniti odlučni zaokret u duši pojedinca i povesti ga u nova iskustva. Posebno su životna svjedočanstva roditelja doživljena u prvom djetinjstvu odlučujuća za reakcije i vladanje čovjeka u kasnijem životu. Ako je u djetinjstvu „grubo“ nedostajala majčina ljubav, tad će tu ljubav trebati na bilo koji način nadoknaditi. Dobrota i razumijevanje oca i majke mogu njihovo dijete dovesti do toga da se osloni na Boga i u njemu pronađe povjerljivost, toplinu, vjernost i snagu za život. U konačnici naime svaki čovjek doživljava, svjesno ili podsvjesno, Boga kao izvornog oca i majku. Osobe koje su iskusile roditelje kao izvanredno dobre, brižne i prepuštene u Božje ruke, nemaju problema da se prepuste drugovanju s Bogom.
Ako dijete od ranoga djetinjstva vidi kako otac i majka doista čine što govore: ako doista rade, ako mole, ako vole siromahe, ako pohađaju nedjeljnu euharistiju, dijete se postupno uvjerava da je to vrijedno i važno, da se isplati tako živjeti. Mnoga ispitivanja pokazuju da samo ondje gdje oba roditelja svetkuju nedjelje i blagdane, ima izgleda da će ih svetkovati i njihova djeca. Djeca traže ljude vjernike, u prvom redu roditelje, koji će ih uvesti u život, u život po vjeri. A papa Ivan Pavao II. usrdno poziva roditelje u Pismu obiteljima: „Upravo, vi dragi očevi i majke, vi ste prvi svjedoci i služitelji toga novog rađanja od Duha Svetoga. vi, koji rađate djecu za zemaljsku domovinu, ne zaboravite da ih istodobno rađate za Boga. Bog želi njihovo rođenje iz Duha Svetoga“ (br. 22). Pastoralni radnici imaju iskustva da mnogi mladi nakon spoznaje vjere kroz vjeronauk, kad odrastu, odlaze iz Crkve. Ostaju u Crkvi, nastave put vjere, uglavnom oni mladi koji potječu iz obitelji praktičnih vjernika. Ona većina mladih koji izlaze iz Crkve zapravo ne odbacuju vjeru nego odbacuju vjerničke običaje i vjerničke dužnosti kojih ne vide odraza u životu, prije svega u životu i braku svojih roditelja.
Dok odrasli primaju poruku izravno, slušajući nekoga ili čitajući neku knjigu, dijete, naprotiv, prima više neizravno, tj. poistovjećujući se s onima koje čuje i vidi. Ono „čita“ iz ponašanja svojih odgojitelja. To osobito vrijedi kad je riječ o predadolescentima. Treba znati da oni asimiliraju vrednote nekoliko putem apstrakcije i pojmovanja, već putem svojevrsnog „stapanja s osobama koje su za njih značajne. Na prvom mjestu je tzv. „blizi ideal“, tj. osobe koje su na dohvat pogleda, iz svakidašnjeg života, u prvom redu roditelji.
Svjedočanstvo vjere na obiteljskoj razini
Drugi vatikanski koncil u Deklaraciji o kršćanskom odgoju potiče roditelje da „stvore takav obiteljski ambijent . prožet ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima – koji će pogodovati punom osobnom i društvenom razvoju djece“ (br. 3). Religiozni se sadržaj prima u globalnoj formi obiteljskog života, spontano, kao i materinski jezik, a ne kao neka usputna nadgradnja. Indiferentna religiozna atmosfera u roditeljskom domu, u kojemu se razvija i raste mladi čovjek, najpogubnija je za njegov vjernički odgoj, jer i njega može učiniti trajno indiferentnim, nezainteresiranim ili mlakim pred religioznim pitanjima. Teško je uvjeriti čovjeka da ga Bog voli ako je stalno susretao nehaj ili mržnju ljudi. Ovdje ćemo spomenuti samo neka od značajnih svjedočanstava vjere na obiteljskoj razini, koja su od velike važnosti za rast djece u vjeri.
Ukoliko roditelji žele da dijete shvati nešto od euharistijske tajne, ono treba steći neka temeljna iskustva upravo iz odnosa članova obitelji. Način na koji se ulazi u odnos s drugima presudan je za način ulaženja u odnos s Kristom
Opraštanje i pomirenje
Opraštanje i pomirenje je značajno iskustvo kršćanina u Crkvi, kako na institucionalnoj razini kao priprava za sakrament pomirenja tako i kao obiteljsko iskustvo života. Opraštanje i pomirenje unutar članova obitelji znači ponovno uspostavljanje odnosa narušene ljubavi. Opraštanje i pomirenje je prije svega pozitivni napor da se izgradi kuća mira u kojoj djeca nalaze prve znakove Božjega milosrđa, uvijek spremnog da nas prihvati i da nam oprosti. Roditelji su u svakodnevici znak Božjega opraštanja i pomirenja kad je riječ o djeci, jer u kući izražavaju njegovo smilovanje, strpljivost, prihvaćanje. Opraštanje Božje sliči uvijek opraštanju oca i majke. Ono je slika toga, njegov odraz i vidljivi izražaj.
U Pismu obiteljima papa Ivan Pavao II. potiče roditelje: „Postupajte tako da vaše ponašanje zaslužuje putovanje (i ljubav) vaše djece“ (br. 15). Priznajući svoje pogreške i slabosti, ne samo da djeci neće škoditi već će im pomoći. Bit će dobro koji puta upotrijebiti ovakav izraz: Vidi, i ja mogu pogriješiti. I meni je potrebno da mi Bog oprosti. I ja se moram trajno truditi da bih mogao odgovoriti njegovoj ljubavi. Važno je da granice, pogreške i manjci oca ili majke budu od djece shvaćeni u svjetlu vjere, tj. kao posljedice grijeha koji je u svakoj osobi. Tako se zacrtava autentična slika odrasla vjernika, potrebna Gospodnjega spasenja. Djeca su potrebna ljudskog oproštenja, kako bi se mogla susresti s Božjim oproštenjem, i to na razini vjere. Potrebne su neke geste: riječ, poziv, osmijeh, stisak ruke, ohrabrenje, poljubac, što ulijeva povjerenje. Takvim pristupom roditelji se, u prenošenju vjere na svoju djecu, neće zadovoljiti samo poučavanjem, nego će njihova kateheza biti usmjerena na davanje svjedočanstva u vjeri.
Sužiljavanje roditelja s euharistijom
Ukoliko roditelji žele da dijete shvati nešto od euharistijske tajne, ono treba steći neka temeljna iskustva upravo iz odnosa članova obitelji. Način na koji se ulazi u odnos s drugima presudan je za način ulaženja u odnos s Kristom. Simbolika obiteljskog stola je od velike važnosti za pravo sudjelovanje za Kristovim stolom. Simbolički se jezik može sažeti u darivanju sebe drugome. Tu je darivanje roditelja, preko hrane, za djecu. Oni time „lome“ svoj život i ljubav koja se rađa iz žrtve. Obitelj je zajedništvo života., uzajamno darivanje i prihvaćanje. Osim toga, tu je dragovoljno darivanje – bez naplate. To je hrana koju roditelji daju jer su roditelji, ne očekujući nagradu. To je besplatan dar. Stoga je dobro imati na pameti da odgajati uz ostalo znači pobuđivati divljenje djece prema tim stvarnostima, poučavati ih da na tu ljubav odgovaraju povjerenjem, vjernošću, radošću, zahvalnošću, sudjelovanjem u raznim pothvatima, zajedničkim razmišljanjem i savjetovanjem.
Kod stola dolazi također do izražaja bratsko zajedništvo. Zajedničko blagovanje pokazuje da se ne živi u punini samotnički već zajedno, dijeleći ljubav koja se od drugih prima. Djeca se uvode u otkrivanje tajne Isusa Krista koji se daje za ljude kao kruh života vječnoga. To je najbolja euharistijska kateheza, tj. kada djeca vide darivanje svojih roditelja za njihovo dobro. Zajedno jesti temeljna je datost obiteljskog života. Nedjelja, dan zajedništva s uskrslim Gospodinom, radosni je izražaj stava: biti zajedno. Eto zbog čega je važno kao obitelj naći se zajedno, barem za neke svečanosti i u nedjelje. inače, bit će teško živjeti u vjeri radost slavlja velikih događaja našega spasenja. Uvoditi djecu u shvaćanje euharistije znači pomagati im da otkriju odnos koji postoji između mise i života. A u tome im pomaže gore opisani obiteljski ambijent.
