Objavljeno:
06. 04. 2019. 10:00

Roditelji su dužni prepoznati i razvijati kod svoje djece radne navike sukladno njihovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima

Piše: Milenko Brkić

Krajem nastavne godine, posebice tijekom svibnja i lipnja, u obitelji i školi intenziviraju se razgovori o profesionalnom usmjeravanju i izboru zanimanja. Školski pedagozi, psiholozi, razrednici završnih razreda, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi imaju pune ruke posla. Mnogi učenici traže savjet u nakani da razriješe vlastite dvojbe ili da dobiju potvrdu njima dragih osoba o njihovu opredjeljenju. Ne mali broj roditelja je u svojevrsnoj panici, počevši od izbora škole ili fakulteta pa do mogućnosti upisa u školu ili na fakultet. U nakani da makar djelomično dotaknemo ovaj problem, koji se, u ovom ili onom obliku i intenzitetu, ponavlja iz godine u godinu, odlučili smo u granicama raspoloživog prostora posvetiti se i ovom gorućem odgojnom pitanju.

Možda nije na odmet, na samome početku pojasniti i terminološku zbrku koja vlada u ovoj oblasti, a što može biti od koristi svima onima koji ovaj problem osjećaju.

Izričaji: profesionalno informiranje, profesionalno savjetovanje, profesionalna orijentacija, profesionalna selekcija i profesionalna klasifikacija nisu istoznačnice.

Profesionalno informiranje je zapravo svojevrsni sustav pružanja različitih informacija, podataka i obavještenja mladima i roditeljima u svezi izbora zanimanja i zaposlenja.

Profesionalno savjetovanje ima svrhu pomoći učeniku u stjecanju uvida u vlastite sposobnosti i mogućnosti, te stjecanju uvida u objektivne zahtjeve, mogućnosti i poteškoće daljnjeg školovanja, kao i mogućnosti i poteškoće eventualnog zaposlenja, a sve s ciljem da se pronađe najbolje rješenje.

Profesionalna orijentacija, za razliku od savjetovanja, je zapravo konkretna pomoć u izboru zanimanja ili napredovanja u zanimanju. Pružanje konkretne pomoći temelji se prvenstveno na osobnim obilježjima pojedinca.

Profesionalna selekcija je postupak izbora među zainteresiranim kandidatima za zapošljavanje.

Profesionalna klasifikacija je stručno-metodološki postupak razvrstavanja kandidata za zapošljavanje (ili već zaposlenih) na raspoloživa radna mjesta.

U izboru zanimanja sudjeluju brojni čimbenici, ali najvažniji i najodgovorniji su obitelj i škola.

Istraživanja su pokazala da je izbor zanimanja u najvećem broju slučajeva ipak pod utjecajem obitelji. Roditelji organizirano ili manje organizirano, sustavno ili manje sustavno prate svoju djecu i nastoje što objektivnije ocijeniti njihove mogućnosti. Sukladno tim procjenama, roditelji nastoje pomoći djeci da izaberu odgovarajuću školu ili zanimanje.

Međutim, većina stručnjaka smatra kako dobar broj roditelja ne gleda realno i društveno poželjno na sposobnosti i mogućnosti svoje djece. Naime, puno je roditelja čiji se utjecaj negativno odražava na izbor zanimanja njihove djece, a da oni toga nisu ni svjesni.

Neki roditelji žele da djeca naslijede njihovo zanimanje, ne vodeći računa o djetetovim sposobnostima, željama, znanjima. Ovakav odnos imaju uglavnom oni roditelji koji su uspješno izabrali svoje zanimanje, vole ga i postižu zadovoljavajući uspjeh u njemu.

Međutim, nisu rijetki ni oni roditelji koji svim silama žele odvratiti dijete od izbora njihova zanimanja. To su najčešće oni roditelji koji nisu uspjeli u svom zanimanju.

Nije mali broj ni onih roditelja, koji preko svog djeteta žele ostvariti vlastite neispunjene želje i ambicije. To su u najvećem broju oni roditelji, koji iz objektivnih razloga nisu izučili zanimanje koje su željeli, pa to zahtijevaju od rođene djece.

Nasuprot ovakvim postupcima brojnih roditelja ima dosta i onih koji izbor zanimanja svoje djece prepuštaju u potpunosti njima samima, ne pokazujući bilo kakav ili vrlo mali interes.

Roditelji koji neprimjereno nameću svoj stav ili koji pokazuju krajnju nezainteresiranost za izbor zanimanja svoga djeteta, sasvim sigurno griješe, ponajprije u odnosu na dijete, u odnosu na sebe, pa i u odnosu na društvenu zajednicu.

Roditelji bi trebali kod svoje djece razvijati pozitivne odnose i stavove prema svakoj vrsti rada. Vlastitim odnosom i vladanjem djeci treba zorno ukazivati na vrijednosti svakoga rada. Niti jedan rad, ma kakav on bio, ne treba omalovažavati. Svaki je posao vrijedan i treba ga cijeniti.

Jednako tako, roditelji imaju mogućnost, prateći dijete u igri i kroz svakodnevne obveze, već od najranijih dana zamijetiti koju vrstu poslova i rada dijete voli. Roditelji prate svoje dijete u svim životnim i radnim situacijama, i oni su najpozvaniji govoriti o sklonostima i sposobnostima svoga djeteta. Temeljna pretpostavka njihova sudjelovanja u izboru zanimanja je objektivnost i korektnost, kako prema djetetu, samome sebi, tako i prema društvu u kojemu živimo.

Nažalost, nije mali broj roditelja koji iz prevelike ljubavi prema svojoj djeci, vlastitu djecu doživljavaju daleko sposobnijom nego što ona objektivno jesu. U svojevrsnoj zaslijepljenosti i pretjeranoj ljubavi prema djeci roditelji odbacuju mišljenja i savjete bilo koga, pa i najpozvanijih stručnjaka, posebice ako se stajališta drugih ne podudaraju s njihovim stajalištima.

Neki pak roditelji imaju krajnje indolentan odnos prema izboru zanimanja svoga djeteta, prepuštajući to vremenu i drugim čimbenicima, pravdajući time zapravo vlastitu nesposobnost i nezainteresiranost. Ako roditelji nisu kadri pomoći svome djetetu, a takvih zasigurno ima, onda su makar kadri posavjetovati se s nastavnikom, pedagogom u školi ili odvesti dijete stručnjaku koji će im u tomu zasigurno pomoći. Ne uključiti se u izbor djetetovog zanimanja i prepustiti to samom djetetu, njegovim vršnjacima i drugim čimbenicima zapravo je svojevrsno vrijeđanje i nepoštivanje vlastitog djeteta. Djetetu ne treba po svaku cijenu nametati svoje stavove, ali je jednako pogrešno pokazati krajnju nezainteresiranost i indolentan stav. Dijete koje je pred izborom zanimanja traži savjet, traži pomoć, traži potvrdu i kad je jasno i čvrsto opredijeljeno za određeno zanimanje.

Roditelji bi, dakle, trebali imati aktivnu ulogu u izboru zanimanja svoga djeteta, počevši od najtoplijih i iskrenih razgovora sa svojom djecom, razgovora i suradnje s nastavnicima koji poznaju njihovo dijete, pa sve do suradnje s posebnim stručnjacima koji se ovom problematikom intenzivnije bave. Bez aktivnog, korektnog i objektivnog sudjelovanja roditelja, izbor zanimanja djece i mladeži nije cjelovit.

Stoga, da bi sudjelovanje roditelja u izboru zanimanja svoje djece bilo svrhovito i učinkovito, roditelji bi trebali pratiti i znati procjenjivati osobine i sposobnosti svoje djece. Jednako bi tako roditelji kod vlastite djece trebali izgrađivati i razvijati svijest o vrijednosti i značenju rada, kako za njega samoga, a onda i za zajednicu u kojoj živi. Roditelji imaju krasnu šansu, ali i obvezu suzbijati sve predrasude, kojih u ovoj sferi ima i previše, bilo uopće u odnosu na rad i zanimanje, bilo u odnosu prema pojedinim zanimanjima i njihovoj ulozi i značaju u društvu. Međutim, treba po tko zna koji put naglasiti da svaki rad i svako zanimanje ima svoje vrijednost, ali svaki rad i svako zanimanje traži i određene pretpostavke za to zanimanje. Kod nas, nažalost, vlada uvjerenje da svatko može sve, što je najveća predrasuda koja je poprimila nesagledive razmjere i koja ima nesagledive posljedice. Roditelji su dužni kod djece razvijati spoznaju i osjećaj da je za svako zanimanje nužno posjedovati određena znanja i sposobnosti, kao i određene osobine ličnosti i radne navike. Nije dovoljno samo željeti i voljeti neko zanimanje. Važno je i znati što je sve nužno posjedovati da bi se to zanimanje uspješno i na svoju radost i radost zajednice i obavljalo.

Mnogima su danas npr. interesantna zanimanja vezana za računala, jer su ona postala sastavnim i neizbježnim dijelom našega života. Međutim, može li svatko biti računalni programer. Tko će izabrati zanimanje računalni programer trebalo bi ovisiti o tome voli li se više baviti podacima ili ljudima, kako pamti povijesne datume ili brojeve telefona, datume rođendana i sl., voli li igre strpljenja, čita li bez poteškoća debele knjige, traga li uporno za rješenjima, raspravlja li o složenim stvarima, zna li davati jasne upute, zna li podnositi tuđe propuste i sl.

Dok npr. netko želi biti medicinska sestra trebalo bi ovisiti o sljedećem: brine li se za zdravu ishranu, ide li rado zubaru, upozorava li druge na to, gade li joj se dječje pelene, zgražava li se ili pomaže kad netko povraća, kako reagira kod banalnih svakodnevnih povreda, priskače li u pomoć ili se užasava kod povreda, sluša li poznanike koji se stalno tuže, primjećuje li znakove bolesti u svojoj sredini, uspostavlja li lako komunikaciju s ljudima, je li spretna u ručnim poslovima, je li znatiželjna i sl.

Za razliku od prethodna dva zanimanja, da bi netko npr. bio automehaničar trebalo bi ovisiti o tome privlače li ga automobili, prati li utrke, popravlja li sam jednostavne stvari u kući, voli li raditi rukama, voli li tjelesne aktivnosti, je li tjelesno spretan i izdržljiv, voli li zagonetke i rebuse, rješava li probleme sustavno i logički, je li ustrajan u traženju rješenja, voli li sheme, tablice i dijagrame, voli li raditi sam, ima li vlastiti tempo i sl.

Roditelji su, dakle, dužni prepoznati i razvijati kod svoje djece radne navike sukladno njihovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima i sukladno tome, zajedno s djetetom, a ako treba i s ogovarajućim stručnjakom, izabrati odgovarajuće zanimanje.

Izvor:
Svjetlo riječi