Objavljeno:
30. 04. 2018. 09:15

Rad je uz ljubav kamen temeljac humanosti (Freud). Rad na sebi i oko sebe. Kako mijenjamo sebe, mijenjamo i svijet oko sebe i obrnuto

Piše: Elvira Koić

Proljeće svake godine oko nas i u nama donosi osjećaj opet nekog novog početka, poput buđenja u ponedjeljak. Dobar je to trenutak i za početak rada na sebi, od tjelesnog do duhovnog područja. Istodobno s tjelovježbom može se početi s meditacijom i molitvom, uređenjem, od ormara do dvorišta. U skrivenosti od zimske hladnoće u sigurnosti toplih domova, bilo je vremena za promišljanja, vaganja, zbrajanja i oduzimanja. Stvorile su se možda i neke nove odluke. Ma kako snažne bile, najčešće su odgođene za neki ponedjeljak. To je prvi dan nakon nedjeljnog popodneva, tihog, mirnog, sigurnog, opuštenog, sunčanog, spokojnog, koje pokazuje kako bi moglo biti… kad bi bilo… No, ponedjeljak nemilosrdno čeka u zasjedi, sa svojom bukom, nemirom, gužvom, ubrzanošću, kašnjenjima, zaostalim nedovršenim poslovima… Zato se i jučer donesene odluke lako zaborave, potisnu ili odgode za neka bolja vremena… Sve bi možda bilo drukčije kada bi se najavio neki važan gost. Baš u ponedjeljak. Tada se ništa ne bi moglo odgoditi.

Nekako je svima lakše kada se nešto "mora učiniti" ili kada se čini za druge, pa i kada se moli. Sebi nekako manje ugađamo, više opraštamo i ne brinemo se toliko za dojam koji sami sebi ostavljamo. Sve se mijenja u odnosu na važne druge pa kada bi se, na primjer, donesena odluka vezala uz dolazak važnog gosta, možda bi čak i ponedjeljak dobio drugi smisao. Mogao bi postati dan pripreme, dan čišćenja, dan slaganja sebe za prikazivanje kako bi se ostavio što bolji dojam. Je li on doista stvaran ili ne, uvijek pokaže vrijeme koje prvo dotakne probavljivo i vanjsko. Ostalo se testira trajnošću. Nauči se to u vjernosti, ljubavi, prijateljstvu, ali i s talentima i darovima. I tijelo je dar, takvo kakvo je, ono može postati vozilo ili nosilo duše, ali i njezin hram. Što se svakodnevno čini od njega i za njega? Kako ga se hrani, odijeva, čisti, štiti?

Trebali bi se moći njime hvaliti i učiniti ga još zdravijim, snažnijim i ljepšim. Tako je sa svim darovima i talentima. Sretan je tko ih prepoznaje, njeguje i razvija, ulaže u svaki trenutak, zahvaljuje svakodnevno na tom dobivenom ili stečenom.

Biti liječnik između ostaloga znači slušati beskrajne žalbe na najrazličitije tjelesne boli i pokušati ih ublažiti. Psihijatar često sluša i žalbe na duševne boli zbog nezadovoljstva tijelom ili nekim njegovim dijelovima. Ponekad se čini kao da se ljudi natječu u količini boli i simptoma koje donose i o kojima razgovaraju, kao da se hvale svojim trpljenjem, a svi dobro znaju da su i tjelesne i duševne boli često izazvane prezirom i lošim odnosom prema tijelu, koje kao da nije vrijedno pažnje sve dok ne zaboli ili počne raditi kako ne treba. Društvo se pobrinulo za automobile, na primjer kažnjavanjem onih koji ne čine redovne "tehničke preglede" jer je dokazano da vožnja neispravnim automobilom može dovesti do raznih štetnih događanja. Ljudska su tijela još važnija vrsta vozila, no kazne za štetno ponašanje su vrlo rijetke, a preventivne akcije za sprječavanje bolesti se uglavnom površno doživljavaju. No, vremena i načini razmišljanja se ipak mijenjaju pa je i tih akcija ipak više i sve su glasnije u ostvarivanju drevne ideje da tek u zdravom tijelu može stanovati i zdrav duh. Dakle, tek kada je tijelo bez boli, zdravo i sito, može biti smireno kako bi moglo prepoznati i primiti darove Duha i ostvariti njihov smisao – donijeti plodove, a oni su najvažniji. Po njima se poznajemo i određujemo. Plodovi Duha su i plodovi našeg života. Ako prepoznamo i razvijamo darove, tek tada možemo računati i na plodove. Temelji su to čovječnosti. Kako doći do njih?

Prepoznati darove i talente nije dovoljno, jer samo ponos i samohvala zbog dobivenog je poput mjedi što zveči i ništa više. Potrebno je i duboko vjerovati da su darovi samo sredstva za postizanje cilja, alat, oruđe kojim se stječu plodovi, jer će oni tek obogaćivati sve živote koje dotiču. Zato je potrebno naporno raditi.

Rad je uz ljubav kamen temeljac humanosti (Freud). Rad na sebi i oko sebe. Kako mijenjamo sebe, mijenjamo i svijet oko sebe i obrnuto. U čistom i uređenom svijetu žive ljudi kojima nije bilo teško počistiti svoje dvorište, pomoći susjedu pokositi travu, obojiti zahrđalu ogradu, okrečiti stabla u voćnjaku, posaditi cvijeće… Svi volimo biti u okruženju procvjetalih stabala naranči, trešnji, šetati parkovima i među cvjetnim gredicama, koje je netko zasadio i njegovao, donio je boje u život svih koji možda samo prolaze. Dao je svima. Sposobnost takva davanja je dar. Daju oni koji puno imaju, a to su uglavnom oni koji puno rade. Od njih se više traži i uzima. A tko upozna takve osobe, uoči kako se ne bune i ne straše ni raditi ni darivati. Kao da što više daju, sve više imaju. I ne prestaju raditi, ponizni i iskreni. Takvi ljudi ne razmišljaju o mirovini. Aktivno djeluju na svoju neposrednu okolinu, stalno je uređujući, ali i rade na sebi. Tko želi raditi, ništa ga u tome ne može spriječiti, ni vrijeme, ni tjelesne mane, ni kriza. Oni sebi pronađu posla i ne čekaju da ga dobiju. Ne dobivaju ni plaću, već je zarađuju. Tada mogu reći da im ona nije važna. Naravno, ako se ima od čega živjeti, tj. ako su zadovoljene osnovne potrebe.

Kao što je potrebno zdravo tijelo da bi u njemu boravio zdravi duh, tako je potrebna i plaća kojom se osigurava život da bi se moglo raditi s ljubavlju, da bi se u rad mogla ugrađivati kreativnost. Tada on postaje poput hobija. Sretna je okolnost raditi posao koji odgovara talentima i voli se, no to je rjeđa situacija od uobičajene, kada se radi za preživljavanje, za plaćanje hrane, odjeće, grijanja, vode i električne energije. Rijetki imaju sreću osjećati se pozvanima raditi i govoriti kako im je posao život. Najčešće je baš plaća osnovni motiv za aktivnost. Mnogi bi odustali od rada kada je ne bi bilo, pa i u pomagačkim djelatnostima. Dobar je to način za procjenu stvarnog čovjekoljublja i poziva. Slično je i u kriznim vremenima, koja u materijalističkom svijetu neminovno dolaze u ciklusima. Ponekad čak i dobro dođu jer skidaju maske i s rada, njegove organizacije i vrijednosti, dovodeći sve u poziciju potrebe za procjenom smislenosti ulaganja vremena i truda u odnosu na rezultate i plodove koje donosi i kome ih donosi. Gubitak zaposlenja i kakve takve sigurnosti redovnih primanja, kao i prava koja se stječu radom u strukturiranom odnosu garantiranom zakonima je katastrofična situacija za cijelu obitelj. Međutim, kada se preživi taj šok, svi su prisiljeni prilagoditi se, a kako gotovo da ne postoji tržište rada, ne preostaje drugo nego osloniti se na samoga sebe, svoje sposobnosti i vještine, znanja, talente i vjeru. Većina ljudi počinje postupno raditi ono što najbolje zna i to – za sebe, u skladu sa svojim mogućnostima. Preduvjet za taj novi život je zdravlje tijela i duše. Zato je rad na sebi početak puta za postizanje mogućnosti za slobodu odabira i slobodu rada. Može se početi jednog proljetnog ponedjeljka, a može i odmah, ugađajući sebi, s ljubavlju.

Izvor:
Svjetlo riječi