Objavljeno:
01. 07. 2019. 13:15

Ne slažete se s tim? Evo kako želju za kontroliranjem drugih pretvoriti u nešto bolje.

Svatko od nas je za nešto zabrinut i stalno je prisutan osjećaj kako nešto ili nekoga trebamo „kontrolirati”. Ovaj osjećaj obuhvaća ljude, mjesta i različite okolnosti te se ne pridržava određenoga vremena utječući i na naše načine razmišljanja. Mladi i stari to različito doživljavaju i svatko ima svoj način suočavanja sa stvarnošću, a najvažniji stav je da to nešto treba izbjegavati pod svaku cijenu.

Možda smo skloni kontroliranju drugih i zbog straha od gubitka – gubitka druge osobe, položaja, gubitak očekivanoga ili željenoga rezultata, jasnoga smjera… ili gubitka bilo koje vrste.

Istina je kako rijetko imamo razinu kontrole koju mislimo da imamo, ali gubitak nečega rezultira povećanom željom za zadržavanjem kontrole nad ljudima ili okolnostima koje možda nikada ranije nisu bile pod našom kontrolom. To je razumljivo jer ljudi, na neki način, izgledaju skloniji podsjećati se na gubitke, a zaboravljati na dobitke.

Obzirom na ovu temperamentnu tendenciju, vrlo brzo možemo zapasti u želju za kontroliranjem kako bismo smanjili neugodnu mogućnost gubitka. Odrasli posebno nastoje kontrolirati druge odrasle osobe bilo da je riječ o prijateljima, bliskim članovima obitelji, suradnicima ili drugim osobama u našoj blizini. To ne činimo samo zbog toga što se bojimo da ćemo ih izgubiti u bilo kojem smislu, nego i zbog straha da će na kušnji biti naše sposobnosti i naša fleksibilnost. Ipak, postoji osjećaj sigurnosti koji dolazi s poznavanjem onoga što se od nas očekuje i što će doći čak i onda kada rezultat nije poželjan. Istina je čak i to kako mnogi preferiraju znati neugodnu budućnost, nego živjeti u neizvjesnosti što ona donosi.

Međutim, u pokušaju da previše kontroliramo drugoga, riskiramo izgubiti više nego što ćemo dobiti. Na prvu se to čini nevjerojatnim jer: Nije li istina da ako guramo ili prisiljavamo druge da poduzmu određenu radnju, onda očekujemo željeni rezultat? Zapravo, prisilno djelovanje lišava drugu osobu njezine slobode jer ona ne može u slobodi davati uzajamno poštovanje, povjerenje i ljubav. Kada su kontrola i prisila primarno sredstvo poticanja motivacije i djelovanja u drugoj osobi, onda možemo primijetiti kako se ta osoba prirodno od nas distancira pa čak i onda kada se čini da su njezine reakcije u skladu s našim zahtjevima.

Možda se pitate: „Trebam li dopustiti svome suprugu da radi što želi?”; „Trebam li dopustiti članovima svoje obitelji da mi unište život?”; „Što ako moj kolega donese pogrešnu odluku?” Možda se čak upitate jeste li živjeli u svijetu bajki u kojemu je potrebno samo malo ljubaznih riječi koje će potaknuti druge na donošenje boljih odluka?

Nađemo li se u ovakvim pitanjima, onda je potrebno poduzeti određene korake jer, ako zaista priželjkujemo zajedništvo s drugima i sklad u svemu što zajednički činimo, a pritom želimo maksimizirati naš utjecaj, onda se moramo suzdržati od metoda kontrole kao našega primarnoga sredstva. U suprotnom, previše riskiramo jer s druge strane možemo doživjeti otuđenje i ravnodušnost. Bez obzira je li riječ o manjim ili većim pitanjima, taktike kontrole nikada nisu najbolji izbor.

Trebamo biti spremni priznati kako naša perspektiva i mišljenje nisu jedini idealni. Drugim riječima, moramo istinski nastojati suosjećati s drugima čak i onda kada njihova mišljenja smatramo neugodnima.

Ukoliko želimo vidjeti promjenu u nečijem ponašanju ili mišljenju, onda i sami trebamo biti otvoreni za mogućnost da učinimo isto. Trebamo biti otvoreni za sve načine komunikacije koji mogu poboljšati razumijevane i suradnju.

I napokon – ovo bi moglo biti najteže – daleko je bolje posvetiti se djelovanju koji je definiran pozitivnom praksom, a ne željenim ishodom jer ako se čvrsto držimo samo jednoga ishoda želeći ga ostvariti pod svaku cijenu, možemo naići na mnoge neostvarive puteve i neočekivane situacije.

Danas smo vrlo često skloni naše odnose tretirati kao neprijateljske zemlje – štitimo naše granice, grubost tretiramo grubošću, i uzvraćamo uvredama kada smatramo da smo napadnuti. Iako ratovi mijenjaju granice i živote, problem s ovim pristupom je u tome što on prvo nastoji prisiliti i kontrolirati, a ne voljeti i razumjeti. To ne znači da trebamo imati nerealne odnose, ali ako istinski želimo imati dugotrajne, čvrste i uzajamne veze onda moramo poraditi na tome da smanjimo svoju želju za kontroliranjem drugih osoba. U suprotnom će se dogoditi neizbježno – gubitak.

Na kraju, trebamo se zapitati što zapravo želimo od naših odnosa. Za one koji su iskusili gubitak ili traumu, razumljivo je da se kontrola čini najboljim načinom, ali čak i u takvim situacijama, upotreba kontrole kao primarne taktike izgraditi će zid među svim odnosima jer će oni biti ograničeni strahom, zavišću, gnjevom i drugim negativnim emocijama koje potiču takve odluke.

Ipak, naši odnosi su danas najviše pogođeni i ugroženi upravo nastojanjima pojedinaca da imaju kontrolu nad drugima. Pokušavamo li izvršiti kontrolu nad našim najbližima, vrlo je vjerojatno da ćemo zatvoriti vrata svom osobnom rastu. Jedina stvar koja je tužnija od gledanja na raspadanje odnosa jest činjenica da mnogi ljudi donose iste, loše, bolne odluke iznova. Ironično, ali oni koji nastoje kontrolirati većinu mogu najviše izgubiti.

Dobra vijest je ta kako nikada nije prekasno pristupiti našim odnosima s empatijom, poštovanjem, otvorenošću i poniznošću. Najbolje stvari u životu su često one koje se pojavljuju u trenutku kada napokon otpustimo ono što „moramo imati” i razmišljamo o onome što nam nedostaje. Čini se da nam danas upravo kvalitetnih i zdravih međuljudskih odnosa ipak ponajviše nedostaje.

Izvor:
Svjetlo riječi