Objavljeno:
31. 07. 2020. 09:00

Sv. Kateri (Katarina) Tekakwitha (1656. – 1680.)

Piše: ​fra Damir Pavić

Nema mjesta pod nebeskim svodom u kojem nije odjeknula Isusova riječ života. Jednako tako ne postoji ni jedan narod koji, čuvši evanđeosku poruku, nije iznjedrio barem jednu osobu koja je svim srcem prihvatila Isusa i katoličku vjeru. Mnogi od njih su u tolikoj mjeri svoj život predali Isusu da su zavrijedili biti čašćeni kao uzori vjere. Ne treba nas čuditi ta oduševljenost za evanđeoski nauk znajući Isusovu oporuku svojim učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19), kao i činjenicu da Katolička Crkva jedina čuva cjeloviti polog vjere, prenoseći autentičnu Isusovu poruku spasenja. Stoga, svaki čovjek koji iskreno traži pravi put, cjelovitu istinu i puninu života na koncu i može doći jedino do Isusa. Sve ostale religije čovjeka ostavljaju u bespućima besmisla, lutanja i straha.

Na tragu rečenoga želja mi je ovaj put predstaviti sv. Katarinu, prvu sveticu između sjevernoameričkih domorodaca koja je uzdignuta na čast oltara. Otac joj bio poglavica Mohikanaca, a majka pobožna katolkinja iz plemena Algonkina. Rođena je u utvrdi Mohikanaca, nedaleko današnjega mjesta Auriesville u američkoj saveznoj državi New York. Kao dijete Katarina je ostala siroče zbog strašne pošasti boginja, kada su stradali mnogi domorodci. I sama Katarina je, zbog posljedica ove bolesti, cijeloga života imala unakaženo lice. Nakon smrti roditelja brigu o siromašnoj djevojčici preuzeo je rođak komu je pomagala u kućanskim poslovima. U dobi od 20 godina krstio ju je jedan isusovac na svetkovinu Uskrsa 1676. godine. Uzela je ime Kateri, mohikansku verziju imena Katarina, a indijansko ime Tekakwitha označavalo je „onu koja stvari dovodi u red”. Godinu kasnije primila je i svetu pričest, a Gospodin će je po izvanrednoj milosti „dovesti u red” po svojoj mjeri, tako da je iz ljubavi prema Spasitelju položila i zavjet djevičanstva.

Poradi svoje vjere nailazila je na veliko protivljenje svojih sunarodnjaka koji nisu gajili simpatije prema kršćanskim misionarima i katoličkoj vjeri. Strašno je trpjela zbog toga. Udarci, kritike i ismijavanja bili su joj dio svakodnevnice. Njezini skrbnici bi joj uskraćivali hranu samo zato što je nedjeljom odbijala raditi u polju. Pokušali su je i prisiliti na brak. „Želim biti kršćanka, pa makar me to stajalo života”, običavala je govoriti u to vrijeme. Na koncu, kada više nije mogla izdržati u takvoj sredini, odlučila je pobjeći u isusovačku misiju kod Montreala. Ondje se posvetila molitvi, pokori i brizi za stare i nemoćne.

Prva svjedočanstva o njezinu životu prenosila su se usmeno među domorocima iz naraštaja u naraštaj. Kasnije će jedan misionar ovako zapisati svjedočanstva onih koji su Kateri poznavali za života: „Svakoga dana Kateri je odlazila u crkvu u četiri sata ujutro… Tijekom dana s vremena na vrijeme prekidala je posao i sate provodila u molitvi. Navečer je nanovo odlazila u crkvu i nije ju napuštala do duboke noći.” Kao istinska kći svoga naroda osobito je voljela prirodu. No, i u prirodi je bila posve zahvaćena molitvom i mislima o Bogu. Pred križem urezanim u jedno stablo provodila je sate razmatrajući otajstvo Isusove muke. Uz redovite pokorničke vježbe djevojka je svakodnevno pohađala svetu misu živeći od snage euharistijskoga kruha. Budući da je s tolikim žarom žudila sjedinjenju s Bogom, nije čudo da je ulje u svjetiljci njezina života izgorjelo tako brzo. Iscrpljena bolima i svakodnevnim patnjama preminula je u 24. godini života izgovarajući posljednje riječi: „Isuse, ja te volim!” Očevici njezine smrti svjedoče da su s Katarinina lica, odmah nakon smrti, čudesno nestali ožiljci od boginja te da joj je lice zasjalo nestvarnom ljepotom. Prvi čudesni znak svetosti ove djevojke! Također je posvjedočeno da su mnogi bolesnici ozdravili na dan njezina sprovoda. Pedeset godina poslije Katarinine smrti u Meksiku je osnovan samostan za domorodačke redovnice u kojem se svakodnevno molilo za njezino što skorije proglašenje blaženom i svetom. Pobožne molitve bit će na koncu i uslišane.

Papa Ivan Pavao II., proglašavajući je blaženom 22. lipnja 1980., rekao je sljedeće riječi: „Predivna kruna blaženih, Božji dar svojoj Crkvi, danas biva dopunjen nježnim, ali ipak snažnim likom jedne djevojke koja je umrla već u dobi od 24 godine. Kateri Tekakwitha, „ljiljan Mohikanaca”, prva je u Sjevernoj Americi obnovila čudesa svetosti sv. Skolastike, sv. Gertrude, sv. Katarine Sijenske, sv. Anđele Merici i sv. Ruže Limske, a na putu ljubavi bila je prethodnicom sv. Tereziji od Djeteta Isusa.” Kateri je svetom proglasio papa Benedikt XVI. 21. listopada 2012. godine. Njezin spomendan se u Sjedinjenim Američkim Državama slavi 14. srpnja. Za zaštitu joj se utječu bolesnici od zaraznih bolesti, siročad i mlade djevojke. Na njezinu nadgrobnom spomeniku domoroci iz plemena Mohikanaca uklesali su ove riječi: „Najljepši cvijet što je ikada niknuo među ljudima crvene boje kože”.

Izvor:
Svjetlo riječi